Bog stvara sve novo!
Njegova želja je da sve bude u pokretu ka Njemu. Pjesma treba biti pjevana iznova kao da upravo sada po prvi put izvire iz dubine duše. Nije zanimljiva pjesma koju pjevaš isto kao jučer. Možda si bio u Duhu i sjećaš se kako te je Duh nosio dok si pjevao a sada se pokušavaš prebaciti na istu “frekvenciju” da bi te isto tako Duh ponio. Ali to je jučerašnja mana i već je zastarjela. Neće ti prijati. Danas će te Duh na potpuno nov način povesti u pjesmu.
Miris novih stvari (odjeća, knjige, parfem …) privlači sve ljude. Vjerojatno zato, što smo stvoreni po Božjem liku, a On također voli nove stvari. Bog voli miris novog. On je kreativan Bog a kreativnost je dao i čovjeku. Najvažniji dio ove sposobnosti (kreativnosti) je DUH. Tvoj duh treba, kao da je potpuno nov, pjevati Gospodinu novu pjesmu. Ako ti to pođe za rukom (za glasom), i ako ćeš svaki put pjevati Gospodinu novu pjesmu, nećeš morati trošiti toliko novca na kupnju novih stvari. Tvoju dušu će zadovoljiti NOVINA DUHA. Tvoj duh će na temelju ovog novog iskustva biti obnovljen i uveden u novo zajedništvo s Gospodinom, u novu prisutnost Njegovu …
Klicanje djece Božje i radost Izraela je prirodna reakcija na Božju ljubav prema njegovom narodu. Ali Bog se osobito raduje svom narodu kada ovaj kliče i veseli se svome Bogu. To je obostrana radost. Zaista, kako se Bog raduje narodu namrgođenom i ucviljenom kao da je na sprovodu a ne na slavlju Bogu svome. Kako se raduje Bog narodu koji je zaokupljen svojim problemima, tegobama, bolestima i brigama, a svog Boga ne primjećuje i ne može se usredotočiti na Njegovu slavu i veličinu.
Klicanjem i radošću u Gospodinu se stvara orkužje slave. Bogu dajemo slavu a On svoju slavu stavlja na nas da bi mi klicali još više … To je vijenac (kruna, ukras) na Božjem narodu koji Gospodin stavlja na nas dok kličemo. Taj vijenac je spasenje. Dobivaju ga oni koji Bogu čine čast slaveći Ga i kličući u Njegovoj radosti. Pošto znamo, da spasenje dobivaju pokorni a ne oholi, na temelju ovog teksta je potpuno jasno da je pokornost nešto sasvim drugo nego što se uobičajeno smatra. Pokornost je slaviti Boga u radosti zato što je Bog, ući u radost tako veliku da počinješ klicati da bi izrazio slavu Boga svojega.
Sveti u slavi kliču i raduju se. Radost je ovdje izražena hebrejskom riječju koja treba da asocira na radost prirode (cvrkut ptica, puhanje vjetra, žuborenje potoka i snažne udarce morskih valova), a klicanje je izraženo riječju koja je ekvivalent za trijumfalni krik pobjede i pobjedničku pjesmu. Zamislimo sada nekog tko leži u krevetu i počinje pjevati pobjedničku pjesmu. Može li nastaviti ležati? To je pjesma ustajanja. Svatko tko je čitao ovaj stih shvatio je da s ležaja kliču bolesni. Sigurno je da ovakvim klicanjem njihova bolest odlazi i oni dobivaju pobjedu kroz svoja usta i u svoje tijelo. Ne može se pobjednička pjesma pjevati ležeći. Ili ćeš ležati, ili ćeš pjevati pobjedničku pjesmu. Ne možeš je pjevati čak ni sjedeći. Moraš ustati. To vrijedi samo za sveti narod. Bezbožnici umiru od straha kada silazi slava Božja.
Slijedi bitka. Bitka počinje ustima – riječima. Bitka pobjede počinje zahvaljivanjem i uzdizanjem Boga. To je način da uhvatiš mač u svoje ruke. Pobjeda je automatska. A protiv koga se vodi rat? Naravno da nećemo poraziti riječima i zahvaljivanjem neke kraljeve zemaljske. Radi se o vladarima u zraku, o duhovima koji uzurpiraju teritorije i muče ljude svojom tamom. Njih treba rastjerati da bi ljudi vidjeli svjetlo evanđelja Kristova. A jedini način da se to uradi je klicati i radovati se u Gospodinu, pjevati novu pjesmu, pjesmu pobjede. To je sud za demone a svetima je na čast. Bogu ostaje slava. Aleluja.
Autor: Pavel Leštan
