Znanost dokazuje postojanje Boga, Stvoritelja svemira. Što god počinje postojati ima uzrok. Svemir je počeo postojati. Stoga svemir ima uzrok.
U siječnju 2005. dogodila su se dva izvanredna događaja.
Prvi je bio taj da je Richard Dawkins, ateist i darvinist s Oxforda, javno upitan što on vjeruje da je istinito, ali ne može dokazati.
Ovo je bilo zanimljivo pitanje budući da je zabilježena njegova izjava kako ne biste trebali vjerovati u ništa bez dokaza.
Sada on dopušta sljedeće: „Ja vjerujem, ali ne mogu dokazati, da je sav život, sva inteligencija, sva kreativnost i sav dizajn svuda u svemiru izravan ili neizravan proizvod darvinističke prirodne selekcije.“
On nastavlja, „Dizajn ne može prethoditi evoluciji i tako ne može biti temelj svemira.“ Drugim riječima, on priznaje da je veliki dio onoga što vjeruje, uključujući svoje temeljne pretpostavke o svemiru, slijepa vjera, nepoduprta dokazima.
Drugi je izvanredni događaj bio taj da je međunarodni doajen filozofskog ateizma, prof. Anthony Flew, sada 81-godišnjak, javno objavio da je napustio svoj ateizam, i to na temelju znanstvenih argumenata, koji ga sada uvjeravaju da postoji Bog.
Tako su dva najistaknutija ateista u svojim područjima objavila zapanjujuća priznanja. Znanstvenik priznaje da većina njegovog vjerovanja ne može biti poduprta znanstvenim dokazima, dok filozof napušta upravo onaj ateizam kojim se proslavio, baš zbog znanstvenih dokaza. Kako intelektualno zabavno!
Ono što Dawkins ne može provjeriti tiče se stvaranja svemira. Ono što uvjerava Flewa da postoji Bog su trenutni znanstveni dokazi što se tiče podrijetla svemira.
Kozmološki argument
Pa počnimo na početku! Ovo je Kozmološki argument. Prva premisa je sljedeća: Sve što počinje postojati ima uzrok.
Filozof William Lane Craig kaže da je glupo pokušati dokazati ovu izjavu jer je ona očita. Citira Aristotela koji kaže da nikada ne biste trebali dokazivati nešto očito pomoću argumenata koji su sami manje očiti. Želi li itko poreći ovu očitu premisu? Progovorite sada ili šutite zauvijek, jer je logika jednostavna i nesavladiva:
Što god počinje postojati ima uzrok.
Svemir je počeo postojati.
Stoga svemir ima uzrok.
Glavni znanstveni dokaz da je svemir počeo postojati prvi se put pojavio 1929. kad je astronom Hubble proučavao daleke galaksije i promatrao Crveni pomak. Ovo je jedan Dopplerov efekt svjetlosti. Dopustite da ukratko objasnim Dopplerov efekt. Poznat nam je fenomen kretanja automobila ili aviona u našem smjeru dok odašilje zvuk jedne visine koji tada pada na nižu notu dok prolazi.
Razlog tome je to da se valna duljina emitiranog zvuka čini viša nego što je, budući da vozilo krećući se prema nama zapravo skraćuje valnu duljinu zvuka te svojim pokretom povećava njegovu frekvenciju. Nakon što nas je prošao, produžava valnu duljinu i smanjuje frekvenciju odmičući se. Duže valne duljine imaju niže frekvencije te tako niže note, pa se smanjuje ton.
Na isti način kao što različite note imaju različite valne duljine zvuka, tako i različite boje imaju različite valne duljine svjetlosti. Prikazujući pomak prema crvenoj umjesto plavoj, Hubble je mogao pokazati kako svjetlost iz udaljenih galaksija pokazuje da se one odmiču, a ne približuju, te da se odmiču sve brže što su udaljenije. Iz toga slijedi zaključak da svemir nije statičan, kao što su svi uključujući Einsteina prije mislili, nego da se zapravo širi. (Stephen Hawking, Kratka povijest vremena, str. 39).
VIDI OVO: 7 nevjerojatnih stvari koje dokazuju Božje postojanje
Daljnji dokaz otkriven je 1965. Kada bi svemir bio statičan, kao što su u to vrijeme vjerovali mnogi znanstvenici poput Freda Hoylea, u njemu ne bi bilo pozadinske energije koja se može zamijetiti.
Otkriće pozadinskog zračenja, koje je jednako intenzivno u svakom smjeru, potvrdilo je stajalište da se energija oslobođena početnom eksplozijom koja je uzrokovala širenje svemira još uvijek može promatrati u svemiru.
Na temelju ovog dokaza, malo znanstvenika danas poriče činjenicu da se svemir širi. Zaključujući unatrag u prošlost, shvaća se da je svemir potekao iz neizmjerno guste ‘singularnosti’, neke nezamislivo male, zbijene, guste točke koja je na početku eksplodirala da bi proizvela sve što postoji u svemiru.
Ako ste pročitali slavnu knjigu Stephena Hawkinga, Kratka povijest vremena (KPV), zeznuli su vam mozak, ne samo sa crnim rupama, nego i činjenicom da ne samo da je sva materija i energija potekla iz ove singularnosti, nego i sam prostor i vrijeme. Otuda naslov knjige.
Tako ne možemo zamisliti da ova singularnost postoji negdje u prostoru – jer nije bilo prostora. Niti možemo pitati što se dogodilo prije Velikog Praska, jer prije nije postojalo vrijeme.
Drugim riječima, danas se među znanstvenicima općenito smatra da je svemir i sve u njemu zapravo počeo postojati u točci porijekla koja se sada procjenjuje na 13.7 bilijuna godina prije, te da su sva tvar, energija, prostor i vrijeme nastali iz ničega! Filozof ukazuje na to da sve što počinje postojati ima uzrok. Znanstvenik ukazuje na to da uzrok svemira mora postojati izvan prostor-vremenskog svijeta te, naravno, biti nevjerojatno moćan.
Teološke implikacije, kao što bi rekao Charlie Brown, su zapanjujuće. Izmišljene su očajničke teorije da bi se izbjegli očiti zaključci. Ovo na primjer uključuje teoriju da se svemir širi samo u ovoj točci u vremenu, no ovo je samo tren u njegovoj povijesti, gdje svemir oscilira od širenja do stezanja neodređeno dugo.
Ovo jest zanimljiva teorija, ali mora se reći da ne postoji nijedan dokaz koji bi ju podupro u fizici ni astrofizici. Postoje nizovi drugih predloženih modela, kao teorija struna sa svojih 10 dimenzija, brana i p-brana, koji svi pate od istog nedostatka podataka. Raspoloživi podaci samo sugeriraju to da se svemir širi od početne točke na početku vremena, prije oko 13.7 bilijuna godina.
Nedavno sam sudjelovao u debati s nekim humanistima. Jedan od njih ustvrdio je da je ili uvijek postojao Bog, ili uvijek postojao svemir, te da nije ništa manje očito vjerovati u jednu više nego drugu opciju. Više se to ne smatra istinitim. Znanstveni dokaz kaže da svemir nije uvijek postojao. Počeo je.
Možemo li tada reći da je Bog uvijek postojao? Ima li smisla pitati kako je nastao? Odgovor na oba pitanja je ‘Ne’, ako tim pitanjima pretpostavljamo da je Bog uvijek postojao u beskrajnom vremenu. Ne možemo govoriti o vremenu prije nego što je vrijeme postojalo. Bog, ako je stvorio svemir, mora živjeti izvan prostora i vremena. Nijedno od toga nije teološki nova ideja.
Čini se da Novi Zavjet aludira na to govoreći da je za Boga jedan dan kao tisuću godina te tisuću godina kao jedan dan. U svakom slučaju to je iznio Augustin oko 400. g. n. e. Pitanja o Božjem porijeklu ili lokaciji su stoga izvan naše sposobnosti za znanje i shvaćanje. Slično tako se naše razumijevanje beskonačnosti može obuhvatiti samo metaforama, kao gozba s jedne strane, ili dimeća hrpa smeća s druge. Ovo bi nas trebalo spriječiti da zamišljamo Raj kao prostor-vremenski svijet ili grubo karikiramo pakao kao mjesto mučenja u beskrajnom vremenu.
Fino uređen svemir
Drugi slijed argumenata koji je uvjerio Anthonyja Flewa tiče se finog ugađanja Svemira, poznatog kao antropični princip. Antropični princip kaže da svemir mora biti više-manje takav kakvog vidimo, jer kad bi bio drugačiji, ne bi bilo nikoga tko bi ga mogao promatrati.
Ovdje postoje dva problema koja ne smijemo pobrkati. Ljudski promatrač s pravom treba smatrati vjerojatnim da će otkriti kako su temeljni uvjeti svemira fino ugođeni za njegovo postojanje inače uopće ne bi bio tu kako bi to promatrao. Međutim, iz toga ne smije izvesti zaključak da je zato vrlo vjerojatno da treba postojati tako fino ugođeni svemir. To je potpuno druga stvar.
Da bi svemir postojao tako kako postoji i da bi nam dopustio da živimo u njemu i razmišljamo o njemu, potreban je zapanjujući niz podudarnosti, koje su prilično dostatne da u umu Anthonyja Flewa ukazuju na postojanje inteligentnog dizajnera.
Stephen Hawking je sugerirao (KPV str. 123) da je to kao da gomila majmuna lupa po pisaćim strojevima i čistom slučajnošću proizvede jedan od Shakespeareovih soneta. Priznajmo si da se to jednostavno neće dogoditi.
Pocjenjuje se da postoji oko 50 temeljnih brojeva ili fizičkih konstanti prisutnih u trenu Velikog Praska koji moraju biti precizno ugođeni na način na koji su ugođeni da bi ljudski život postao moguć.
Hawking je napisao: „Čini se jasnim da postoji relativno mali raspon vrijednosti za (temeljne) brojeve koji bi dopustio razvoj bilo kojeg oblika inteligentnog života. Većina skupova vrijednosti stvorila bi svemire koji, iako bi bili vrlo lijepi, ne bi sadržavali nikoga tko bi se mogao diviti njihovoj ljepoti.“ (KPV str. 125).
Fizičar Paul Davies izračunao je da su, kako bi planeti postojali, ključni početni uvjeti morali biti ugođeni preciznošću od jedan naprama 10 sa potencijom od najmanje tisuću bilijuna bilijuna nula. Što se tiče elektromagnetizma, procijenio je da bi promjena samo 1 dijela naprama 10 na četrdesetu potenciju značila katastrofu za zvijezde poput našeg sunca, time onemogućujući postojanje planeta.
Gravitacijska sila mora biti to što je da bi planeti imali stabilne orbite oko sunca. Inače, kad bi imali veću silu, ili bi pali u sunce te izgorjeli; a kad bi imali manju silu pobjegli bi iz svoje orbite u vrlo hladnu vanjsku tamu. Procjenjuje se da bi promjena gravitacije od samo jednog dijela od 10 na stotu potenciju spriječila svemir koji dozvoljava život.
VIDI OVO: Postoji li dokaz za Božje postojanje?
Kad bi električni naboj elektrona bio samo malo drukčiji, zvijezde ne bi mogle sagorijevati vodik i helij te proizvesti kemijske elemente poput ugljika i kisika koji sačinjavaju naša tijela. Slično tako orbita elektrona u atomima ne bi bila stabilna, pa tako ne bi postojala materija kakvu poznajemo.
Stephen Hawking je napisao, „Da je stopa širenja u jednoj sekundi nakon velikog praska bila manja za samo jedan dio od sto tisuća milijuna milijuna, svemir bi se ponovno urušio prije no što bi uopće dosegao svoju sadašnju veličinu.“ (KPV, str. 122)
Ne samo da svaka od ovih količina mora biti izuzetno fino ugođena nego to moraju biti i njihovi međusobni omjeri. Kao što piše William Craig, „Nevjerojatnost se dodaje na nevjerojatnost dok nam se umovi okreću u nepojmljivim brojevima.“
Objavljene su samo četiri mogućnosti za objašnjenje finog ugađanja svemira: Višestruki Svemiri, Prirodni Zakoni, Slučaj ili Dizajn.
Teorija Višestrukih Svemira pretpostavlja da postoji ogroman broj vrlo različitih svemira, što dopušta statističku šansu da će jedan od njih proizvesti ljudski život. Bez trunke dokaza koja bi ga poduprla, ovo je očajnički pokušaj da se porekne postojanje Boga. Ockamova britva govori da se uvijek treba preferirati jednostavnija pretpostavka.
Prirodni zakon implicira fizičku neizbježnost toga da je svemir takav kakav je; jednostavno ne bi bilo moguće da svemir ne proizvede ljudski život. Ali opet da se svemir širio samo malo sporije, kad bi entropija bila malo veća ili bilo koja od tih konstanti malo drugačija, život ne bi nastao. Kao što to kaže Paul Davies, „Fizički svemir ne mora biti takav kakav je; mogao bi biti drugačiji.“
Tako su šanse da je svijet takav kakav je neshvatljivo male. Zato Anthony Flew zaključuje da je morao postojati Dizajner.
Svemir je naravno golem. Naša vlastita galaksija, Mliječna Staza, ima promjer od 100,000 svjetlosnih godina te sadrži 100 bilijuna zvijezda. „Naša je jedna od oko milijun milijuna galaksija u vidljivom svemiru“ (KPV str. 126). Dobro se čudio pisac Psalama, „Kad ja vidim tvoja nebesa, djelo tvojih prstiju, mjesec i zvijezde koje si ti postavio, što je dakle čovjek da ti misliš o njemu, ljudsko biće da se brineš o njemu?“ (Psalam 8). U takvom svemiru mi se činimo zastrašujuće sitnima i beznačajnima. Ali ovaj se stav može preokrenuti naglavačke.
Kao što su tvrdili Barrow i Tipler, „kako bi bilo dovoljno vremena za konstruiranje sastavnih dijelova živih bića, Svemir mora biti barem 10 bilijuna godina star te tako kao posljedicu svog širenja imati opseg od barem deset bilijuna svjetlosnih godina.“
Drugim riječima, da bi Bog stvorio čovječanstvo, najsloženije stvorenje te krunu svog stvaranja, morao je napraviti svemir tako veličanstven kao što je naš.
Zato kad pogledamo zvijezde ne bismo trebali misliti kako smo beznačajni nego uzeti u obzir kako nas Bog vrlo ozbiljno shvaća, kako smo vrijedni u njegovim očima i koliko je daleko otišao da nas stvori.
Nadalje, sami dokazi sugeriraju posebnu povezanost između Stvoritelja i ljudskih bića. Ne samo da postoji Um iza stvorenja, nego je racionalni stvoritelj stvorio racionalna bića, koja mogu razmišljati o i razumjeti um stvoritelja.
U Postanku nam se kaže da smo napravljeni na sliku njegovu. Kao što to kaže Kepler, sposobni smo misliti Božje misli nakon njega. Nijedno drugo živo biće to ne može. Probajte pričati o tome svojoj mački, a kamoli svojoj aspidistri. To je potpuno izvan njihova dometa.
Zaključak
Otpakirao sam samo dva argumenta iz znanosti za koja se čini da snažno podupiru vjerovanje u božanskog stvoritelja.
Prvo je tu dokaz da je svemir počeo i logika da sve što počinje ima uzrok. Drugo, vidjeli smo koliko je zapanjujuće da je Veliki Prasak bio tako fino udešen da je mogao stvoriti svemir koji podržava ljudski život.
Dotakao sam se i trećeg argumenta, kojeg dijele Racionalnosti. Kad bih imao vremena, objasnio bih kako um i svijest potpuno zbunjuju modernu znanost i ostaju najveći misterij na planeti.
Razmotrili smo Božju moć i inteligenciju. No ništa od toga nam ne govori puno o Božjem karakteru. Prolog Ivanovog Evanđelja zaključuje: „Nitko nikad nije vidio Boga. Onaj tko je kod Oca, taj ga je obznanio.“ U svemiru ne postoji nijedna druga takva tvrdnja. Ni jedna druga religija ne nudi ništa takvo – uzvišenu tvrdnju da je stvoritelj svemira ušao u vlastito stvorenje. Svemir nam govori da Bog postoji, no obznanio ga je Isus.
Autor: Peter May
