Svi ljudi, znamo, živjet će zauvijek. Vjerujemo da vječnost postoji i da su svi ljudi besmrtni. Duše s kojima dolazimo u kontakt na utakmici, u restoranu, šetajući psa, postojat će za milijun godina.
Svijet vodi tihi, ali ljuti rat protiv smrti, nastojeći živjeti vječno. Plastična kirurgija, opsesivna kondicija, kompulzivna dijeta, ulijevanje milijardi u znanstvena istraživanja u potrazi za ”svetim peharom” besmrtnosti. Pisac poslanice Hebrejima opisuje stanje kao doživotno ropstvo strahu od smrti. (Hebrejima 2, 15) Koliko god se trudili, Adamova i Evina djeca ne mogu se riješiti svakodnevne noćne more.
„I kad je bio prognao Adama, postavi istočno od vrta edenskog kerubine s mačem ognjenim, iz kojega se vijao plamen, da čuvaju put k drvetu života.“ (Postanak 3, 24)
Čovječanstvo, istočno od Edena, još uvijek uzalud poseže za tim Stablom života.
Liječiti smrt
Kako bi se svijet promijenio preko noći kada bi svi ljudi posvuda čuli da je čovjek izliječio smrt? Koliko bi godina prošlo u proslavljanju tog otkrića? No, kako sada stoji, ti isti ljudi zaobilaze spoznaju prave vječnosti, jer to nije vječnost koju su oni izmislili.
Bog nam je dao osjećaj da se život nastavlja i nakon smrti: „Bog je vječnost stavio u čovjekovo srce.“ (Propovjednik 3, 11) Ipak, većina potiskuje tu spoznaju o vlastitoj besmrtnosti. Zbog čega?
Zato što “nisu smatrali prikladnim priznati Boga”. (Rimljanima 1, 28) Boga “koji živi u vječnosti”. (Izaija 57, 15) Odriču se istine u koju bi njihovo srce oduševljeno vjerovalo jer ne odobravaju vječnost s Bogom. Bolje je ukrasti sretne trenutke iz slomljene i prolazne smrtnosti, misle njihova mrtva srca, nego uroniti u beskrajno postojanje s Bogom kojeg ne odobravaju.
Besmrtna bića
Svi ljudi, znamo, živjet će zauvijek. Vjerujemo i ljubimo vječnoga Boga, vjerujemo u uskrsnuće od mrtvih, vjerujemo u Isusovo obećanje o vječnom životu s Njim. I znamo vječnu sudbinu zlih: „Ovi će otići u vječnu kaznu, a pravednici u vječni život“. (Matej 25, 46)
Vjerujemo da vječnost postoji i da su svi ljudi besmrtni. Duše s kojima dolazimo u kontakt na utakmici, u restoranu, šetajući psa, postojat će za milijun godina. Poštar, vozač autobusa, znatiželjni susjed, svi smo besmrtna bića. Najstariji među nama će nadživjeti galaksiju. Čak i s obzirom na one koji su bili prije nas, pokojnog djeda, preminulo dijete, preminulog supružnika, iako su na trenutak skriveni od naših očiju, znamo da postoje i da će opet biti. Smrt je, tvrdimo, Veliki prekid, a ne Veliki kraj.
Padajuće lišće
Dok kažemo da vjerujemo u duše koje ne umiru, istina koju bi svijet gurnuo u ludilo kada bi je prihvatio, razmišljamo li puno o toj važnoj stvarnosti? Ima li ta vječna težina slave veliku težinu kod nas? Je li nam promijenila čak i tjedan?
Koliko nas je uzalud vjerovalo u vječnost, kako je tugovao John Foster?
„Sama svijest da su vaši umovi bili sposobni prihvatiti i odbaciti ovu temu, vječnost, bez dugotrajne i ozbiljne emocije, trebala bi konačno proizvesti tu ozbiljnost, uz pomoć čuđenja i uzbune, koja se može probuditi razmatranjem koliko godine ste uzalud ste vjerovali ovoj istini.“ (Esej o poboljšanju vremena, 150–151)
Koliko godina vjerujem u vječnost bez velikog učinka? I to ne bilo kakva vječnost, nego vječnost s blaženim Bogom? Vječnost s Isusom Kristom? Koliko je mojih budnih trenutaka ovih kratkih i odbrojenih dana kružilo oko neprekidnog “dana vječnosti”? (2. Petrova 3,18) Ako se u Krista nadam samo u ovom životu, osjećam li se doista od svih ljudi kao da me se najviše treba žaliti? (1. Korinćanima 15,19)
Kako me ovaj svijet vara. Čvrsto drvo i njegove grane zovem “ovaj život”; list koji pada, zovem “vječnost”.
Zaboravljeni zauvijek
Jednim pogledom uma shvaćam svoje ludilo. Tko bi na moru dao svu svoju naklonost i misao jednodnevnom putovanju na brodu, potpuno zanemarujući neizbježnu zemlju pred sobom? Zaboravljam da “Sigurno čovjek postoji kao sjena!” (Psalam 39,6) kao san (Psalam 78,18-20), kao cvijet koji vene, kao trava koja vene (Izaija 40,6-8), kao obična magla koja se pojavljuje na kratko vrijeme, a zatim nestaje. (Jakovljeva 4, 14) Ovaj svijet, sjeti se dušo moja “prolazi zajedno sa svojim željama, a tko god vrši volju Božju, ostaje zauvijek”. (1. Ivanova 2, 17)
Nadam se da ste vječnost držali bliže sebi nego što sam to ja činio.
Jesi li ti, kršćanine, posjednik najmoćnijih otkrivenja, upravitelj svetog znanja, čuvari puta vječnosti, prisvojio ove istine za sebe i slobodno ih podijelio očajnom i propadajućem svijetu? Je li se ona vozila s tobom na posao? Je li se smijala, dok ste igrali igru sa susjedima? Je li vas “vječnost” učinila poniznima i navela vas da molite za svoju djecu, svoju crkvu, svoj grad? Je li taj zastrašujući sjaj, “besmrtnost”, podigao vaš pogled s ovog oslikanog i propadajućeg kraljevstva na ono koje se ne može poljuljati?
Je li vam vječnost pružila sidro u patnji? Poslala vas na veliku misiju? Upozorila vas na prijateljstvo s Ovdje i Sada? Darovala svečanost životu? Uljepšala tmurne dane? Ulila hrabrost za upuštanje u avantura s Kristom? Pokazala vam nadolazeći tsunami koji će oprati sve ove veličanstvene pješčane dvorce? Pružila vam poznanike s novim značajem? Podigla vaše oči prema trajnom zahvalnošću Bogu? Opremila nas za zabijanje koplje u grijeh?
Jeste li uzalud vjerovali u vječnost?
Stablo života
Moramo se probuditi za nadolazeći svijet bez kraja. Mi smo oni koji „ne gledamo na stvari koje se vide, već na stvari koje se ne vide. Jer, ono što se vidi prolazno je, a ono što se ne vidi vječno je.“ (2. Korinćanima 4, 18). Ljudi svuda oko nas žive i umiru za viđeno, osjetilo, kušano, ugodno, prolazno. Ali Bog je tebe i mene ostavio kako bismo govorili, rasuđivali i preklinjali besmrtne duše na pomirenje s Bogom.
Vjerom u Krista pružili smo ruke Stablu života na Golgotinom brdu i okusit ćemo taj plod koji je uskraćen našim praroditeljima:
„Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama! Pobjedniku ću dati jesti od stabla života koje je u raju Božjem.“ (Otkrivenje 2, 7)
„Blago onima koji peru svoje haljine: imat će pravo na stablo života i na vrata će smjeti u grad!“ (Otkrivenje 22, 14)
Ovo Stablo nam je nadohvat ruke, jer nam je Krist, Uskrsnuće i Život, također nadohvat ruke. On obećava: “Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će, i svaki koji živi i vjeruje u mene neće umrijeti dovijeka.“ Krist postavlja relevantno pitanje: “Vjeruješ li u ovo?” (Ivan 11, 25–26)
Bože, daj nam milosti da vjerujemo i da Tvoji prijatelji znaju, naše obitelji znaju, naša djeca znaju, da je vječnost vrlo blizu.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.
