Prošli tjedan sam upoznala jednog tipa preko frendice. Prvo što mi je preko telefona rekla o njemu je: “Protestant je i svira gitaru!”
Nasmijala sam se njezinoj izjavi, jer je istaknula njegovu vjersku opredjeljenost kao da je žig koji su mu prikovali na čelo ili nešto poput drugog imena. Više me je zaintrigiralo što svira gitaru.
No, upoznavši ga, intezivno sam osjetila kako cijelo njegovo biće zrači velikom pozitivnom životnom energijom koju možeš osjetiti samo kod rijetkih ljudi. Jučer smo se našli na kavi (iako je ne pijem inače, al treba izdržati noćnu) i više od 6 sati(!) pričali smo o Isusu.
Framašica sam već skoro 5 god. i bila sam uvjerena da znam dosta toga o vjeri sudjelujući u mnogim aktivnostima mladih u Crkvi, čitajući duhovne knjige i “boreći se” sa sobom za svoju vjeru i povjerenje u Boga.
Razgovarajući s Dariom, shvatila sam koliko – NEMAM POJMA – o Riječi Božjoj. Iskreno rečeno, osjećala sam se poput idiota koji pokušava uvjeriti doktora da je normalan. Kao da me Bog htio ušutkati, poniziti i posramiti preko Daria ukazujući mi na veliko ne(spo)znanje kojim rasplažem kao argumente u osobnoj borbi protiv Božje “nedosljednosti” u svom životu koje vidim.
…zar je moguće da sam tako daleko od Boga?
Nevjerojatno je vidjeti s kolikim on žarom priča o Isusu!
I kad bi skrenili s teme govoreći o banalnim i svakodnevnim stvarima, uvijek bi se vraćali Bogu i Njegovoj ljubavi. Svaku riječ koju kaže potkrijepljuje cijelim svojim bićem, svom snagom duha.
Dario se iznenadio saznavši da nemam Bibliju, al’ Bože moj, Biblija je skupa, a para se nema… Naravno, imam Novi Zavjet koji nosim uvijek sa sobom u torbi, dok čitam druge knjige – poput luđaka što neprestano žeđa noseći vodu u torbi, a jede pijesak u ruci.
Recite mi – kakvi smo to vjernici-katolici kad se zavaravamo pobožnom blagošću oslanjajući se najviše na svoje varljive osjećaje i po njima gradimo svoj odnos prema Bogu? Koliko stvarno dopuštamo Isusu da nas mijenja (jer on želi cijelo naše srce, a ne neki mračni kutak nekoliko sati u tjednu)? Čini li nas vjernicima samo čitanje Božje Riječi i slijepo tapkanje u mraku prema nečemu što mislimo da Isus želi da činimo? Ne mislim ovdje dovesti u pitanje vjerodostojnost Biblije, već nas koji se deklariramo kao ” skromni pravednici”, a često smo farizeji koji se drže Zakona, ali života i prave ljubavi u sebi nemaju, već samo surogat vlastitog egoizma.
Uistinu, primit ćemo svoju plaću.
Ironično je kako Bog nadilazi sve predrasude, zidove i uskogrudnost, ukazujući mi na vlastitu glupost i neznanje – preko protestanta.
Danas mi je Dario dao svoju Bibliju na kojoj piše posveta upućena njemu. Pitala sam ga poslije preko sms-a nije li mu žao dati baš tu Bibliju s posvetom (pomislih, sigurno mu puno znači). Odgovorio mi je:
Nije, jer znam zašto je dajem. Želim da vidiš da vjera može biti vrlo živa i dinamična, iskrena, cijelim srcem!
Druga stvar; Bog nije žalio dati svog Sina iz ljubavi prema čovjeku! To je ‘nešto’ čovječe, iskrenost, otvoreno srce koje ljubi bez zadrške. PRIHVATI divotu Neba!
