Neki ljudi vjeruju da su Židovi prokleti jer su ubili Sina Božjega. Ovo uvjerenje se nekad koristi kao opravdanje za antisemitizam i predrasude protiv židovskog naroda. Isto nije na temelju Biblije. To što su Židovi odbacili Mesiju je imalo posljedice, ali Biblija ne govori ništa o trajnoj kletvi nad Božjim izabranim narodom.
U Mateju 27,22, tijekom takozvanog suđenja Isusu, Pilat je pitao masu ljudi: “Što dakle da učinim s Isusom koji se zove Krist?” Masa odgovara: “Neka se razapne.” Pilat je zatim javno rekao da je Isus nevin, ali su ljudi još jače vikali: “Neka se razapne!” (stih 23) Pilat je onda u čuvenom događaju, oprao svoje ruke, govoreći ljudima da je nevin (stih 24), a da je Isusova smrt njihova odgovornost. Tu odgovornost je masa prihvatila, uzvikujući jezovite riječi: “Krv njegova na nas i na djecu našu!” (stih 25)
Važno je da se sjetimo tko je izgovorio ove riječi. Matej 27,20 kaže: “glavari svećenički i starješine nagovore svjetinu”. Da, masa ljudi na Isusovom suđenju se sastojala od Židova koji su se okupili u Jeruzalemu za proslavu Pashe, ali su ih religiozne vođe, koji su odbacili Isusa godinama prije (Matej 12,14), poticali da kažu te riječi.
Oni koji su vodili masu ljudi nose najveću odgovornost, kao i sam Pilat, koji je predsjedavao nad takvim izvrtanjem pravde. Također, neki, a ne svi, ljudi su izgovorili tu samo-osudu. Isus je bio Židov, kao i Njegovi učenici, a oni sigurno nisu prizvali kletvu na sebe.
Židovska nacija je zaista patila zbog odbacivanja svog Mesije. Na svom putu ka križu, Isus je ukazao na nadolazeći sud (Luka 23,31). Nakon samo jedne generacije od raspeća Isusa, Jeruzalem je bio u potpunosti uništen od strane Rimljana.
Židovi su se rasuli po zemlji, a skoro 1.900 godina (do 1948.) nisu imali svoju državu. Također su se pojavile i duhovne posljedice, kada se Evanđelje počelo propovijedati poganima (vidite Djela 18,6).
Apostol Pavao uspoređuje uključivanje pogana u spasenje s divljim granama koje se kaleme na maslinovo drvo. Židovi (prirodne grane) nisu u potpunosti odbačeni: “A i oni, ako ne ostanu u nevjeri, bit će pricijepljeni; ta moćan je Bog da ih opet pricijepi.”(Rimljanima 11,23)
Kada su odbacili Isusa, Židovi su se spotakli o “kamen spoticanja” (Rimljanima 9,32; Izaija 8,14). Ali Bog ih nije prokleo. Pavao pita retoričko pitanje: “Zar je Bog odbacio narod svoj? Nipošto! Ta i ja sam Izraelac, iz potomstva Abrahamova, plemena Benjaminova. Nije Bog odbacio naroda svojega koga predvidje.”(Rimljanima 11,1-2) U stvari, dolazi vrijeme kada “će se cijeli Izrael spasiti”(Rimljanima 11,26).
Kako Židovi mogu biti prokleti kada je Bog sklopio bezuvjetni savez sa Abrahamom? “Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati “(Postanak 12,2-3). Bog je također Židovima obećao veliki predio zemlje u Postanku 15.
Izrael nikada nije posjedovao svu zemlju koju im je Bog obećao, tako da proročanstvo i dalje čeka na ispunjenje koje će se dogoditi tijekom tisućugodišnjeg kraljevstva.
Ljudi žanju ono što su posijali (Galaćanima 6,7), i neposlušnost donosi patnju. Kada je izraelski narod pao u grijeh, nepokajano idolopoklonstvo, izgubili su svoju zemlju na 70 godina u babilonskom izgnanstvu (Jeremija 29,10). Kada su odbacili svog Mesiju, izgubili su zemlju na još duži vremenski period. Isus “k svojima dođe i njegovi ga ne primiše” (Ivan 1,11).
Ali Božje obećanje i dalje vrijedi: “Evo, Jahve oglašuje do nakraj zemlje: Recite kćeri Sionskoj: Evo, dolazi tvoj spasitelj … Oni će se zvati ‘Sveti narod’, ‘Otkupljenici Jahvini’. A tebe će zvati ‘Traženi’ – ‘Grad neostavljeni’.” (Izaija 62,11-12)
Izvor: Gotquestions.org; Prijevod: Ivana R.
