Biblija nije posve jasna u vezi toga može li žena služiti kao đakon. Izgleda da izjava da đakoni trebaju biti „dostojanstveni“ (1. Timoteju 3,8) i uvjet da trebaju biti „jedne žene muževi“ (1. Timoteju 3,12) diskvalificira žene iz toga da služe kao đakoni.
Međutim, neki 1. Timoteju 3,11 tumače kao da se odnosi na žene đakone, jer grčka riječ koja se prevodi „supruge“ također se može prevesti „žene“. Kažu da Pavao najvjerojatnije ovdje ne misli na supruge đakona, već na žene koje služe kao đakoni.
Uporaba riječi isto tako kao uvod u 8. stihu navodi treću skupinu vođa izuzev starješina i đakona. Također, Pavao ne postavlja nikakve uvjete za supruge starješina kada navodi kvalifikacije za starješinstvo. Zašto bi onda popisao kvalifikacije za supruge đakona?
Ako je važno da se supruge vođa ponašaju na određeni način, logično je pretpostaviti da će biti više – ili barem jednako – zabrinut za supruge starješina, budući da su starješine u crkvi na istaknutijoj poziciji. Ali ne daje nikakve zahtjeve za supruge starješina.
U Rimljanima 16,1 Pavao za Febu koristi iste riječi kao u 1. Timoteju 3,12. Ipak, nejasno je govori li Pavao da je Feba đakon ili samo poslužiteljica crkve. U ranoj crkvi, žene poslužiteljice brinule su za bolesne vjernike, siromašne, strance i zatvorenike. Poučavale su žene i djecu (Titu 2,3-5).
Feba možda nije imala službenu oznaku „đakona“, ali ju je Pavao dovoljno cijenio da joj povjeri ogromnu odgovornost u dostavljanju njegove poslanice crkvi u Rimu (Rimljanima 16,1-2). Jasno, nije na nju gledao kao neravnopravnu ili manje sposobnu, već kao pouzdanog i vrijednog člana Kristovog tijela.
Biblija ne daje puno podrške ideji da žene služe kao đakoni, ali ih niti ne diskvalificira. Neke crkve su ustanovile službu đakonica, ali većina se razlikuje na neki način od službe muških đakona.
Ako je crkva uspostavila poziciju đakonice, crkveno vodstvo treba osigurati da đakonica bude podložna ograničenjima koje Pavao postavlja u vezi službe žena u ostalim stihovima (kao što je 1. Timoteju 2,11-12), baš kao što svako vodstvo treba biti podložno strukturnom autoritetu crkve i u konačnici našem vrhovnom autoritetu, Isusu Kristu.
