Je li zemlja Izrael izgubila svaki duhovni značaj? Postoje tri načina na koje zemlja Izrael i danas ima duhovni značaj.
Svi se možemo složiti da je zemlja koja je najprije poznata kao Kanaan (Postanak 11,31), a kasnije kao Izrael (1. Samuelova 13,19) imala duhovni značaj u vrijeme Starog zavjeta.
U Postanku 12, 7, Bog obećava da će dati Kanaan Abrahamovom potomstvu, zbog čega je taj dio postao sastavni dio Božjeg plana spasenja. Nakon što su Izraelci osvojili zemlju, sam Bog se u njoj nastanio (1. Kraljevima 8, 10-13), i to je postalo mjesto pravog štovanja (Ponovljeni zakon 12, 4-6).
Štoviše, zemlja je djelovala kao neka vrsta duhovnog lakmus testa, koji pokazuje jesu li Izraelci bili vjerni Bogu ili ne. Kad bi Izraelci živjeli buntovnički, sama bi ih zemlja izbacila (Levitski zakonik 20,22); da su bili poslušni, ostali bi u zemlji (Ponovljeni zakon 28,11).
Sve ovo pokazuje da je zemlja Izrael bila sveta tijekom Staroga zavjeta. Kako stvari stoje danas? Sada kada živimo pod novim savezom, Bogu se ne klanja “ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu, nego u duhu i istini”, (Ivan 4, 21-23) što znači da štovanje, koje je odobrio Bog, više nije vezano za jedno određeno mjesto. Trebamo li zaključiti da je zemlja Izrael izgubila svaki duhovni značaj?
Postoje tri načina na koje zemlja Izrael i danas ima duhovni značaj.
1. Zemlja Izrael pomaže nam razumjeti i vjerovati u Riječ.
Zamislite da je čudan geološki događaj na kraju prvog stoljeća uzrokovao da sva zemlja zapadno od Arapske pustinje, južno od Libanona i sjeverno od Sinajskog poluotoka padne u Sredozemno more, čime bi Izrael bio eliminiran. U ovoj alternativnoj stvarnosti, izgubili bismo vidljive detalje, koji nam često pomažu u razumijevanju Biblije. Na primjer, iz opažanja znamo da moliti Boga da vam vrati bogatstvo “poput potoka u Negevu” (Psalam 126, 4) znači moliti se za izuzetno brzu navalu božanskog blagoslova kako bi ona promijenila naše okolnosti.
Osim toga, zemlja Izrael, sama zemlja, djelovao je kao skladište artefakata povezanih s Biblijom. Arheološka otkrića mogu osnažiti naše povjerenje u Božju Riječ, potvrđujući biblijsku verziju događaja. Drevni rukopisi, kao što su svici s Mrtvog mora također su pronađeni u zemlji, potvrđujući vjerodostojnost postojećih biblijskih tekstova i bacajući svjetlo na relativno mali broj slučajeva, u kojima postoji neizvjesnost o izvornom tekstu. Iz godine u godinu zemlja donosi nova i uzbudljiva otkrića. To samu zemlju čini nečim što hrani našu vjeru u Božju Riječ.
2. Zemlja Izrael je Božji ‘uzorak’ za novo stvaranje.
Abrahamu je rečeno da će on, zajedno sa svojim potomstvom, naslijediti Kanaan (Postanak 13,15). Ali također mu je rečeno da će zemlja i dalje pripadati Amorejcima u vrijeme njegove smrti i stoljećima nakon toga (Postanak 15, 13-16; vidi također Djela 7, 5). Abraham je zbrojio dva i dva. Shvatio je da će zemlju dobiti tek nakon što umre (Hebrejima 11,13).
Budući da je Bog pozvao Abrahama na razmišljanje o zemlji koja će mu pripadati (Postanak 13,17), moramo zaključiti da je Kanaan iz brončanog doba bio značajna sličnost Abrahamove vječne baštine. Bog je predstavljao Kanaan Abrahamu kao svojevrsni uzorak za kušanje onoga što će mu doći, poput male žlice sladoleda ponuđene kupcima u slastičarnici. Dva su načina na koja je to i danas aktualno.
Prvo, važno je spomenuti da Bog koristi zemlju kao sliku Abrahamovog budućeg nasljedstva. Bog je želio da Abraham gleda dolje u zemlju, a ne gore u nebo. Novim kršćanima i nekim starim, često je iznenađenje da ćemo zauvijek živjeti na zemlji, a ne na nebu. Postanak 13, 17 može se navesti uz druge stihove koji ukazuju na vječan život na Zemlji (npr. Matej 5, 5; Rimljanima 8, 19-23; Otkrivenje 21, 1-3). Drugo, također treba imati na umu da Bog koristi Kanaan kao sliku Abrahamove baštine. Bog je znao da će Abraham naslijediti cijeli svijet (Rimljanima 4, 13), a ipak je izdvojio Kanaan kako bi tu zemlju Abraham pregledao. Ovo nalaže da je Kanaan, od svih zemalja, bio najbolji mogući prikaz Abrahamove buduće baštine.
Taj zaključak podupiru opisi Kanaana i Izraela, koji se nalaze na drugim mjestima u Bibliji. Rečeno je da je to “dobra zemlja, zemlja potoka, izvora i izvora koji teku u dolinama i brdima, zemlja pšenice i ječma, vinove loze, smokava i šipka, zemlja maslina i med, zemlju u kojoj ćete jesti kruh bez oskudice, u kojoj vam ništa neće nedostajati, zemlju kojoj je kamenje željezo i iz čijih brda možete kopati bakar”. (Ponovljeni zakon 8,7–9); “poželjna zemlja, najljepša baština svih naroda” (Jeremija 3,19); i “ugodna zemlja” (Zaharija 7,14).
Možda je pretjerano romantično misliti da sadašnja zemlja Izrael još uvijek služi kao najbolji uzorak našeg budućeg prebivališta. Čini se da se pad prirodnog svijeta povećava kako vrijeme prolazi (Postanak 47,9). Pa ipak ostaje činjenica da nijedna druga zemlja nije opisana u Bibliji kao “najljepša baština svih naroda”. Ni za što, osim za Izrael ne može tvrditi, s toliko biblijske podloge, da je to okus svijeta koji dolazi.
3. Zemlja Izrael je dom za Božji izabrani narod: Židove.
U Novom zavjetu, Božji izabrani narod su prvenstveno svi oni, bilo Židovi ili pogani, koji su povjerovali u Krista. Petar piše s tim razumijevanjem odabranosti, kada kaže uglavnom poganskim kršćanima Male Azije: “Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti narod, narod za svoje vlasništvo”. (1. Petrova 2,9) Koristeći terminologiju koja je prethodno bila rezervirana za Izrael (vidi Izlazak 19, 5-6), Petar pokazuje da svi ljudi mogu biti odabrani, ako povjeruju u Krista. No, to nije posljednja riječ Novog zavjeta o odabranosti. U Rimljanima 11, 28, stih o nevjernim etničkim Izraelcima, Pavao kaže: “Što se tiče izbora, oni su ljubljeni radi svojih praotaca.” Riječ prevedena kao “izbor” dolazi iz istog korijena kao i riječ “izabran”, koju pronalazimo drugdje u Novom zavjetu. Dakle, osim ako ne poželimo odrezati Sveto pismo, moramo reći da su etnički Izraelci, drugim riječima, Židovi, još uvijek Božji izabrani narod; iako se mora priznati da to što su odabrani ne znači da će biti i spašeni, osim ako nisu povjerovali u Mesiju, Krista.
Stalna odabranost židovskog naroda daje trajno duhovno značenje zemlji. Da je Bog odbacio Židove, bilo bi teološki razumno očekivati da im zauvijek oduzme njihovu zemlju, baš kao što je učinio s Edomom (Malahija 1, 4). Ali budući da ih Bog nije odbacio, teološki je razumno ili čak od važnosti, vjerovati da je zemlja koju im je Bog dao još uvijek njihova baština. To je biblijska logika koja je navela Roberta Murraya M’Cheynea da 1839. godine, sa zadivljujućim predviđanjem, predvidi da će Bog sigurno vratiti židovski narod u njihovu drevnu domovinu.
Argument iz prethodnog paragrafa nije univerzalno prihvaćen među evangelicima. Na primjer, O. Palmer Robertson podučava u svojoj knjizi Božji Izrael da zemlja pripada istoj nejasnoj kategoriji kao i životinjske žrtve i baš kao što je žrtveni sustav postao suvišan, zemlja na sličan način više ne funkcionira kao nasljedstvo. Ipak, dok su životinjske žrtve jasno poništene u Svetom pismu (Hebrejima 10, 18), jer je Kristova pomirbena smrt ta koja plaća kaznu za grijeh, ne postoji usporedivo poništenje kada je u pitanju zemlja. Promijenila se njegova bogoslužna uloga; ali njegova domovinska uloga nije.
Razmotrite sljedeće dvije izjave apostola Pavla:
„Bog ovog naroda Izraela izabrao je naše očeve. I nakon što je uništio sedam naroda u zemlji Kanaan, dao im je njihovu zemlju u nasljedstvo.“ (Djela 13,17; 19)
„Darovi i Božji poziv su neopozivi.“ (Rimljanima 11, 29)
U prvoj izjavi Židov Pavao poistovjećuje se sa svojom nevjernom židovskom publikom, “našim očevima” i govori o Kanaanu kao o baštini koju je dao Bog. U drugoj izjavi, koja se izričito odnosi na nevjerne Židove (vidi prethodni stih, Rimljanima 11,28), Pavao kaže da su Božji darovi neopozivi. Ako se uzmu zajedno, zbog ovih izjava vrlo je teško za argumentirati da Kanaan ili Izrael više nije baština židovskog naroda u Božjim očima. Svatko tko iznosi takav slučaj trebao bi tvrditi da je židovski kršćanin u krivu kada moli: “Hvala ti, Oče, što si vratio svoj narod našoj baštini.” Ali gdje je teološka grješka u toj molitvi?
Veći dio proteklih 2.000 godina, samo je maleni dio židovskog naroda ostao u zemlji. Raspršivanje Židova iz zemlje moglo bi se smatrati drugim progonstvom, koje je proizašlo iz njihovog masovnog odbijanja prihvaćanja Krista kao Mesije (Luka 13, 34-35; 19, 41-44). Ali u kasnom 19. i ranom 20. stoljeću veliki valovi židovske imigracije doveli su do uspostave države Izrael 14. svibnja 1948. Za one koji vjeruju da je Bog nepovratno dao zemlju etničkom Izraelu, kao što je većina židovskih kršćana, taj datum govori o Božjem hesedu: Njegovoj nepokolebljivoj ljubavi prema židovskom narodu. Ali važno je prepoznati da mnogi palestinski kršćani na uspostavu države Izrael gledaju kao na svoju Nakbu: svoju katastrofu. U Kristovom tijelu, možemo se i trebamo radovati zajedno s onima koji se raduju dok također plačemo zajedno s onima koji plaču (Rimljanima 12, 15).
Ne treba nas čuditi da zemlja Izrael ima poseban značaj u Božjim očima, jer je to mjesto gdje je On sam, u osobi svoga Sina, rođen, živio, umro i uskrsnuo. Njegov odnos prema zemlji otkriva njegov karakter i njegovu moć. Imamo Boga koji brine o granicama, prirodnim resursima, topografskim obilježjima, zakopanim artefaktima, preseljenju stanovništva, geopolitičkom razvoju i ispunjenim obećanjima.
Autor: Bernard N. Howard; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za Novizivot.net.
