Procijenjeno je da većina odraslih ima vokabular od oko 20.000 do 35.000 riječi, a koristimo na tisuće njih svakodnevno. Govorimo dosta tijekom dana, a rekao bih da je većina toga nebitna ili vrlo malo bitna na duge staze. Osim kada se radi o riječima koje izgovaramo u našim domovima.
Riječi su važne. Naša djeca ih upijaju kao spužve. Uhvatim svoju kćer kada se igra s barbikama kako govori iste stvari koje joj ja ili njezina majka govorimo. To je dokaz da ona sluša što govorimo, čak i kada ne djeluje tako.
Od svih fraza koje govorimo kao roditelji, postoje brojne za koje vjerujem da svako dijete treba čuti.
1. Bog te voli. Najosnovnija i najvažnija istina koju možemo ugraditi u našu djecu je činjenica da ih Bog voli. To je dovoljno jednostavno da čak i malo dijete to može shvatiti. Nosit će to sa sobom kroz život. Biblija govori: “Upućuj dijete prema njegovu putu, pa kad i ostari, neće odstupiti od njega.” (Izreke 22,6). Ako redovito govorite svojoj djeci da ih Bog voli, postoji velika šansa da to nikada neće zaboraviti. Ako nikada ne govorite svojoj djeci da ih Bog voli, uskraćujete im dobar početak koji zaslužuju i ostavljate otvorena vrata na neprijatelj uđe i govori im suprotno.
2. Ja te volim. Ova fraza vjerojatno vrijedi i bez izgovaranja. Naravno, svi mi volimo našu djecu. Pokazujući svakog dana da ih volimo je važno. I da, ima dosta istina u izreci: “Djela, pa onda riječi.”. Ja sam veliki fan knjige Gary Chapmana “5 jezika ljubavi”, jer mislim da je nevjerojatno važno da se ljubav pokazuje djeci na način na koji su stvoreni primiti ju. Za neke, to znači više zagrljaja ili lijepe riječi. Za druge, to znači više kvalitetnog vremena provedenog zajedno. Ali nema zamjene da govorite djeci da ih volite. Ne dozvolite da sunce zađe bez da su čuli ove riječi.
3. Ovdje sam za tebe. Djeca trebaju znati kako su njihovi roditelji uvijek dostupni za njih. Moramo komunicirati s njima i učiniti da shvate kako ne postoji niti jedna situacija previše velika ili strašna za majku ili oca. Baš kao što možemo sve povjeriti Bogu, naša djeca moraju vjerovati da nam mogu sve povjeriti. Bog nas nije stvorio da budemo najbolji prijatelji s djecom, već najbolji roditelji. Ali nas jeste stvorio s ramenima na kojima mogu plakati, s rukama kojima možemo grliti, ustima kojim izgovaramo utjehu našoj djeci kada im je najviše potrebna. Naša djeca trebaju razumjeti kako smo uvijek tu za njih, s našim djelima, a možemo im to reći i našim riječima.
4. Ponosan sam na tebe. Prije neki dan sam razgovarao sa svojom petogodišnjom kćerkom o situaciji koja joj se dogodila u školi. Rekla mi je kako je odreagirala, a ja sam bio impresioniran. Rekao sam: “Dušo, savršeno si odreagirala. Ponosan sam na tebe.” Njeno lice je zasjalo na način na koji ne viđam često. Bio je to savršeni podsjetnik za mene da joj to ne govorim često. Toliko sam ponosan na svoju djecu, i govorim drugim ljudima koliko su sjajni – ne na iritirajući način, naravno. Ali, nisam toliko brz njima reći kako sam ponosan na njih. Važno je da naša djeca čuju kako im to govorimo. Još važnije, možda, je čuti zašto.
5. Pogriješio sam. Naša djeca moraju vidjeti da smo mi ljudi. Kada govorite kako ste pogriješili i da vam je žao, to prenosi poruku da niste savršeni. Naša djeca trebaju znati da i mi griješimo, i da su greške OK. Priznavanje da ste pogriješili im pokazuje pravi odgovor kada se pogriješi u nečemu – priznavanje pogreške. Iznad svega toga, to polaže temelj koji ih podsjeća da su naše nesavršenosti razlog što nam je potreban savršeni Spasitelj.
6. Pogriješio/la si. Jedna od najvažnijih odgovornosti koje imamo kao roditelji je naučiti djecu da razlikuju ispravno od pogrešnog. Previše djece je odgojeno bez ispravnog razumijevanja onoga što je ispravno, a što pogrešno, a s moje točke gledišta, to je uglavnom jer im roditelji ne govore. Vidio sam previše roditelja koji opravdavaju svoju djecu, brane ih po svaku cijenu, i štite ih od svake negativnosti. Kada njihova djeca zabrljaju, mnogi roditelji traže odgovornost u nekom drugom i prebacuju krivnju umjesto da se suoče sa situacijom odmah. Rezultat djeteta kojemu nikada nije bilo rečeno da je pogriješilo je odrasla osoba koja misli da sve zna. Svi griješimo s vremena na vrijeme. Ako radimo kao što je napisano u broju 5 i govorimo našoj djeci da smo pogriješili, bit će i njima bolje da to čine. Važno je za njih da shvate da to što su pogriješili nije problem, već kako reagiraju na to.
Naše riječi su važne, posebno kada uzmemo u obzir utjecaj koje imaju na naše mališane. Kao roditelji, jedna od najboljih stvari koje možemo uraditi je da zapamtimo ovo: “Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, da prema potrebi saziđuje i milost iskaže slušateljima.” Efežanima 4,29
Autor: Brent Rinehart; Prijevod: Ivana R.; Izvor: Crosswalk.com
