Prvo što je Isus rekao bolesniku nije bila zapovijed: «ustani i hodaj», već pitanje: «Želiš li ozdraviti?» Zamislite si da vas ovo upita vaš liječnik ili medicinska sestra.
Potom je bio židovski blagdan i uziđe Isus u Jeruzalem. U Jeruzalemu je kod Ovčjih vrata ribnjak, koji se zove hebrejski Bethesda, a ima pet trjemova. U njima je ležalo veliko mnoštvo bolesnih, slijepih, hromih i uzetih. A ondje je bio jedan čovjek koji je trideset godina bio bolestan. Kad ga vidje Isus gdje leži i dozna da je već odavno bolestan, upita ga: «Želiš li ozdraviti ?» Bolesnik mu odgovori: «Gospodine, nemam čovjeka da me spusti u ribnjak, kad se zaljulja voda. Dok ja dođem, drugi siđe prije mene.» Tada mu reče Isus: « Ustani, uzmi svoju postelju i hodi.» Odmah ozdravi taj čovjek , uze svoju postelju i hodao je naokolo. A taj je dan bio subota. Zato rekoše Židovi onome što ozdravi: « Subota je. Ne smiješ nositi svoju postelju.» On im odvrati: «Koji me iscijeli reče mi: Uzmi svoju postelju i hodi!» A oni ga zapitaše: «Tko je taj čovjek koji ti reče : Uzmi svoju postelju i hodi ?» Iscijeljeni nije znao tko je bio, jer se Isus sklonio. Ondje je, naime, bilo veliko mnoštvo ljudi. Poslije ga zateče Isus u Hramu i reče mu:» Eto, ozdravio si! Ne griješi više, da ti se ne dogodi što gore !» Tada ode čovjek i javi Židovima da je ono bio Isus koji ga je iscijelio. Zato su Židovi progonili Isusa, jer je to učinio u subotu. Isus im izjavi:» Otac moj neprestano djeluje, danas kao uvijek. I ja tako radim.» Zato su još više gledali Židovi da ga ubiju, jer ne samo da je prestupio subotu, nego je i Boga nazivao svojim Ocem i time se pravio jednak Bogu. (Iv 5, 1-18)
Mjesta na koja idemo kad moramo
Ovaj događaj iz evanđelja po Ivanu, nas dovodi ka jeruzalemskom ribnjaku zvanom Bethesda. Samo što kraj njega ne sjede šutljivi ribiči, već leže bolesnici. Bolesnici, koji godinama boluju. Takva mjesta ukazuju na svu težinu ljudske tjeskobe i muke. Gledajući te ljude koji bespomoćno samo leže i možda tiho nariču, nitko ne može ostati ravnodušan. Iskreno rečeno, na takva mjesta idemo samo onda kad moramo.
Ali Isus je išao tamo a nije morao. Nije mu tamo ležala ni baka, ni stric …. Svratio je na to mjesto kada je krenuo u hram na svečano Bogoštovlje . Namjerno je došao među te ljude da im pokaže, da je Gospodinu Bogu stalo do njih. Tada je vladalo uvjerenje, da je čovjek sam krivac za svoju bolest. Bolest se smatrala kao posljedica grješnoga života. Danas tako više ne mislimo. Ali što vrijedi, kad se svaki bolesnik osjeća napušten, nepravedno pogođen i potiho se pita: «Zašto baš ja? Zašto sam osuđen bespomoćno ležati, dok drugi uživaju?»
Zato je Isusov dolazak na ribnjak Bethesda ohrabrujuće poslanstvo. Bolest ne umanjuje vrijednost ljudskog života. Onima, kojima je život dao teže breme, Isus je došao pomoći i osloboditi ga njegovih muka i patnji. Naš događaj želi pokazati kako je došlo do ove pomoći i oslobođenja.
Ribnjak Bethesda bio je posebno mjesto. Tamo se, naime, čekalo na čudo. Na dnu ribnjaka je bio izvor iz kojeg je u nepravilnim intervalima izvirala voda. Ljudi su vjerovali da će ozdraviti onaj tko prvi uroni u vodu. Svi znamo snagu vjere. U početku je to bilo u redu, slično kao i kod nekih drugih sličnih čuda. Ali pokušajmo zamisliti! Ta kolona ljudi čekajući čudo. A samo onaj najbrži je imao šansu. Samo onaj «najjačih lakata». Kako su se samo ti bolesnici gledali? Kakvom mržnjom su govorili: «Tko li će me sad opet preteći?» U Betzeti nije važio nikakav red. Odlučivalo se kao i u prirodi samo snaga i brzina. Oni, koji se nisu mogli brzo kretati, mogli su si unajmiti roba da ih odnese u vodu. Ali oni, koji nisu imali ni novaca ni bliže rođake, nisu imali ni pravo na ozdravljenje. Da li vam se to čini okrutno? Da, ali takav je svijet u kojem vlada ljudska sebičnost. Ili ja, ili on. I čuda mogu biti nepravedna.
Isus je došao na svijet, kako bi srušio i odbacio ovaj zakon jačega i bogatijega. Netko bi možda očekivao da će ozdraviti sve bolesne. Umjesto toga ozdravio je samo jednoga, iako ih je uokolo bilo na desetke slično bolesnih. Bitno je pak, koga si je odabrao. Nije to bio najpobožniji, niti najmlađi, niti onaj, koji se prvi do njega progurao. Isus je ozdravio onoga, koji je na tom žalosnom mjestu bio najdalje od sviju. Onaj najteži slučaj. Trideset osam godina praktički znači cijeli život. Takav čovjek više si nije mogao ni zamisliti da bi možda nekada mogao biti zdrav. A ipak i za te ljude postoji nada. To znači da postoji za sve.
Prvo što je Isus rekao bolesniku nije bila zapovijed: «ustani i hodaj», već pitanje: «Želiš li biti zdrav?» Zamislite si da vas ovo upita vaš liječnik ili medicinska sestra. Pa to bi bilo izrugivanje. Zar bolestan čovjek želi nešto drugo osim zdravlje? Zar zatvorenik ne sanja o tome da će jednom postati slobodan? Zar nezaposleni misli više na nešto drugo od toga da nađe posao, a samac da će se konačno zaljubiti?
A ipak se čovjek na svoje tegobe postupno navikne i pomiri se s tim. Pred drugima ponekad nariče, a u sebi postepeno odbacuje. Ne, to nije grijeh. To je ljudska slabost i nevolja, protiv nje se Isus došao boriti.
Ako čovjek želi promijeniti stanje, ne će uspjeti ako probleme traži samo u drugima. Uvijek će nas netko preteći ili će biti bolji. Ali tko poznaje Isusa, taj se uvjerio, da je temeljni problem u njemu samom. Tada mora smoći snage i ne tužiti se na druge. To mora htjeti i boriti se sa svojom bolešću. To nerado slušamo. Jednostavnije je reći: «Nitko mi nije pomogao». To, što nam više puta manjka, ne mogu nam pomoći drugi, već naša osobna volja i odlučnost. Isus je došao, da bi nas svojom riječi probudio i ohrabrio. Upravo u tome može biti čudo Božje pomoći.
Današnji događaj je znamenit zato, što imamo dvije vrste čuda. Jedan je recimo prirodan. Voda se u ribnjaku povremeno pojavi, bolesni se u nju bacaju i ponekad netko od njih čudom ozdravi. Ali samo oni najbrži i najbogatiji. Zaželimo im sreću iako su i nas prestigli.
Mi ipak poznajemo drugu pomoć, a ta vrijedi za sve. Isus pokazuje put promjene ne samo za nekoliko njih izabranih, već za sve. To što je kod ribnjaka Bethesda izabrao onoga, koji najduže boluje, želi pokazati da se svaki od nas može riješiti patnje i muka. Isus je došao da prestanemo sami sebe žaliti i da počnemo na sebi raditi. Ovaj put je, dakako, teži. Jednostavnije je čekati čudo i žaliti se da nas je netko pretekao. Povjerovati Isusu Kristu znači nešto drugo. Treba otvoreno stati na put preprekama i tegobama života. To je teško a ponekad i dugotrajno. Ali ima smisla.
VIDI OVO: Molitva za zdravlje: Ovako trebate moliti za ozdravljenje
Isus je došao kako bi nam pokazao novi put
Isus je došao da bi nas odveo od ribnjaka našeg beznađa i pokazao nam novi put. Svakome od nas u prenesenom smislu riječi kaže: «Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj! Uzmi svoje brige i patnje i ne dozvoli im da te više gaze. Uvijek možeš sa svojom situacijom nešto učiniti. Nikad nije kasno. Bog će ti dati snage da to savladaš».
Kad se čovjek uvjeri da se Božjom pomoći može podići na noge, to je tada velika pobjeda. Ali za euforiju nema mjesta. To je dobivena samo prva bitka. Rat još nije završio. Tako o tome govori naš današnji događaj.
To što slijedi nakon ozdravljenja ili nakon riješene neke teške situacije, biva mnogo teže nego smo očekivali. Kad bolesnik misli o zdravlju, zatvorenik o životu na slobodi, a samac kako bi bilo lijepo živjeti u dvoje, većina i ne pomišlja da bi i to moglo donijeti neke brige i borbu. To o čemu ljudi sanjaju jeste nebo bez oblaka, iz kojeg nikad ne pada kiša. Ali i zdrav i uspješan čovjek ima težak i kompliciran život.
Upravo to se našem iscijeljenom dogodilo. Počeli su ga ispitivati zbog kršenja Zakona. Bila je, naime, subota a to je strogo neradni dan. Demonstrativno nošenje postelje bilo je kršenje Zakona, a iscijeljeni svoje ponašanje nije znao nikako objasniti. Nije znao odgovor niti tko ga je izliječio. Isus mu se izgubio u gomili ljudi.
Nešto slično se događa i danas. Mnogi ljudi se čudom podignu i dobiju snage da promijene svoj život. Savladaju sav umor i razočarenja, ali oni zapravo ne znaju tko im je u tom pomogao. Ta pomoć je došla izvana i oni bi za nju rado zahvalili. Ali kome, kad u Boga ne vjeruju. To ipak ne znači da im nije pomogao.
Isus nam pomaže i bez našeg znanja
Isus nam često pomaže i bez našeg znanja – potajno (rekli bismo inkognito). Božja pomoć često je skrivena i neupadljiva. Pojavi se čovjek, pomogne nam a mi se samo upitamo zašto je to učinio i tko ga je poslao. Sad to već znamo. Bio je to Isus, koji djeluje rukama i ustima naših bližnjih. Bog ne pomaže samo ljudima koji vjeruju, već svima bez razlike. A o čovjeku ovisi da li će to shvatiti i razumjeti. Prilika za to ima mnogo.
Isus se iscijeljenom javio. Potražio ga je u hramu i rekao: «Eto ozdravio si! Ne griješi više, da ti se ne dogodi što gore!» Opet tako znamenita riječ. Zamislite samo – netko nakon toliko godina ozdravi, a Isus mu kaže «Pazi, da ti se ne dogodi što gore». Zar postoji nešto gore od bolesti, samoće, nezaposlenosti, siromaštva ? Zar postoji nešto gore od onoga što nas upravo muči?
Da, postoji. To najgore, što se čovjeku može dogoditi, je gubitak pokornosti i nade. A gdje ćemo spoznati svoju malenkost i slavu, nego u odnosu sa Bogom? Gdje drugdje čovjek upozna samoga sebe, nego pred onim, koji ga ne uzvisuje, a ipak ljubi? Riječi «ne griješi više» ovdje ne znače nekakav konkretan prekršaj, već opasnost da čovjek ostane ravnodušan prema Bogu i ljudima. Jezgra (bit) grijeha je ponos, koji nikome ne vjeruje i nikoga ne treba.
Teško je biti bolestan. Ali još je teže, a bilo bi još gore, ostati ravnodušan. Teško je biti siromašan. Ali još je teže i gore, kad bismo počeli krasti. Teško je biti neprestano posljednji. Ali još bi gore bilo kad bi se čovjek počeo osvećivati. Teško je biti sam, ali još bi teže i žalosnije bilo, kad bi čovjek samo sebe volio.
Od svega toga Isus nas je došao osloboditi. Dolazi nam i danas u raznim oblicima. Nekada kao čovjek, koji pomaže. Drugi put kroz riječ koju nam govori. Nekada nas postavi u krug vjernih. Ponekad nas Bog dotakne kad čitamo Bibliju ili kad se molimo. Nekada doživimo Božju prisutnost u hramu prirode, a nekada nas iznenadi u polumračnoj gotičkoj katedrali.
Uvijek, kad čovjek susretne Boga, nastane veći ili manji sukob s njegovom okolinom, koja ne shvaća što se to s njime dogodilo. Svaki, tko susretne Boga, se na neki način promjeni. A nije to lako okolini objasniti. Neki su ustrajni i oni postanu drugi ljudi. Mnogi pak na kraju odustanu, slično kao naš iscijeljeni. Dožive Božju pomoć, ali Isusa zaborave, prestanu mu vjerovati, a promjena puna nade se posve izgubi.
Naš iscijeljeni nije slijedio Isusa i nije postao njegov učenik. Umjesto toga prijavio je Isusa njegovim neprijateljima i tako je pripomogao kod kasnijeg osuđivanja. Niti čudo ne će promijeniti čovjeka ako on to ne želi. Izlječenje i oslobođenje naših muka ne znači da ćemo postati novi ljudi. Da bi se čovjek uspio osloboditi prošlosti, potrebna je trajna povezanost sa Isusom i cijeli ga život slijediti!
