Za Božje dijete ne postoji sreća, a vjerovanje u sreću je grijeh. Ako vjerujemo u sreću, ne pouzdajemo se u Boga koji svime upravlja.
“Ali je Gospod bio s Josipom te on posta uspješan čovjek.” (Postanak 39,2)
Čuo sam da je u najranijoj verziji engleskog prijevoda Biblije ovaj redak glasio ovako: “Ali je Gospod bio s Josipom te je on imao sreće.” Možda je izraz “imati sreće” u ono doba značio nešto drugo. U svakom slučaju, zadovoljni smo što su kasniji prevoditelji odvojili Josipa od utjecaja sreće.
Za Božje dijete ne postoji sreća. Njegov je život pod kontrolom i zaštitom i planski ga vodi nebeski Otac koji ga ljubi. Ništa mu se ne događa slučajno.
Kad je tome tako, za kršćanina je neprimjereno nekome “poželjeti sreću”. Niti bi smio reći: “Nemam sreće.” Ovakvi su izrazi praktično nijekanje istine o Božjoj providnosti.
Nevjerujući ljudi povezuju sa srećom razne stvari: zečju šapu, djetelinu s četiri lista, konjsku potkovu (s krajevima uvijek prema gore da sreća ne iscuri). Ljudi drže fige i kucaju o drvo kao da će to povoljno djelovati na događaje ili spriječiti nesreću.
Ovi isti ljudi s lošom srećom povezuju neke druge stvari: crnu mačku, petak 13., hodanje ispod ljestvi, broj 13 na sobnim vratima ili 13. kat zgrade. Žalosno je misliti na ljude koji robuju takvom praznovjerju koje je nepotrebno i beskorisno.
U Izaiji 65,11 Bog prijeti kaznom onima u Judeji koji su, čini se, štovali boga sreće:
A vi koji ste ostavili Gospoda, koji ste zaboravili svetu goru moju, koji prostirete stol Gadu, a Meniju smiješanim vinom čašu punite.
Ne možemo biti sigurni o kojem se grijehu točno radilo, ali kao da sluti da su ljudi donosili prinose bogovima povezanim sa srećom i dobrim izgledima. Bog je to mrzio i još uvijek mrzi.
Kakvo pouzdanje imamo kad znamo da nismo bespomoćni pijuni slijepe sreće ili kotrljanja kozmičke kocke ili sudbine. Sve je u životu isplanirano, ima smisao i svrhu. Mi imamo našega Oca, a ne sudbinu, Krista, a ne dobre izglede, ljubav, a ne sreću.
Autor: William MacDonald; Izvor: Biblija365.com
