Taj zavodljivi grijeh usmjerava pogled prema nama samima i našim ranama, a o njemu vrlo rijetko govorimo.
Postoji opasna vrsta ponosa koja u kršćanskom životu često ostane neprimijećena i protiv koje se ne borimo, ali nam ipak šteti. Takva vrsta uništava odnose. Odvraća nas od pokajanja.
I budući da nas lukavo navodi da naše prijestupe opravdamo govoreći kako smo mi ti koji su pretrpjeli nepravdu, pipci ponosa čvrsto stišću naša srca, čak i onda kada izgledamo ponizno i u potrebi. Govorim o samosažaljenju, grijehu koji je danas posvuda.
Okretanje unutra prema samosažaljenju
Samosažaljenje započinje sažaljenjem, vrlinom suosjećanja i traženja razumijevanja. Kad se sažaljenje okrene prema unutra, ono umanjuje suosjećanje prema drugima i otežava prikazivanje nesebičnosti. Eugene Peterson, u svojoj knjizi Zemlja i oltar, postavlja pitanje je li ovaj naraštaj onaj koji najviše osjeća samosažaljenje u povijesti čovječanstva.
„Samosažaljenje se razvilo u oblik umjetnosti. Cviljenje i šmrcanje, koje se mudriji naraštaji ismijavali satirom, dobiva status najtraženije osobine.“
Samosažaljenje igra ulogu u današnjem zavjereničkom razmišljanju i lijevo i desno. Bilo da se manifestira kao samo-viktimizacija ili ogorčenost, ovdje su cilj preuzimanje teorija koje nas sprječavaju u preuzimanju odgovornosti za naše pogreške i postupke.
Takav način razmišljanja sugerira da je cijeli svijet usmjeren protiv nas, stoga je okrivljavanje drugih i iskaljivanje u bilo kojoj situaciji u kojoj dođe do nepoštovanja, sasvim opravdan način ponašanja.
Samosažaljenje kao druga strana novčića hvalisanja
U kakvom su odnosu ponos i samosažaljenje? Samosažaljenje je druga strana hvalisanja. U ”Desiring God”, John Piper opisuje samosažaljenje i hvalisanje:
„Hvalisanje dolazi kao rezultat ponosa zbog uspjeha. Samosažaljenje dolazi zbog ponosa kojeg osjetimo dok patimo. Hvalisanje kaže: „Ja zaslužujem divljenje jer sam postigao toliko puno.“ Samosažaljenje kaže: „Ja zaslužujem divljenje jer sam propatio toliko puno.“
Hvalisanje je glas ponosa u srcu snažnoga. Samosažaljenje je glas ponosa u srcu slaboga. Hvalisanje odaje dojam samodovoljnosti. Samosažaljenje odaje dojam samopožrtvovnosti.“
Hvalisanje je obično očigledno. Ali samosažaljenje je suptilnije. Nastaje iz ranjenog ega. Osoba u samosažaljenju često ostavlja dojam kao da se bori s niskim samopoštovanjem ili osjećajem nedostojnosti. U stvarnosti, ljudi koji se valjaju u samosažaljenju su nesretni, jer njihovu vrijednost nitko nije zapazio. “Nisam primio ono što mi pripada. Zaslužujem bolje. Nitko se prema meni ne odnosi na temelju moje vrijednosti.“ Piper nastavlja:
„Samosažaljenje je grijeh koji je opasan, varljiv i koji otvrdnjuje srce. To je duhovno ubijanje, gušenje vjere, iscrpljivanje nade, ubijanje radosti, prigušivanje ljubavi, poticanje bijesa. Krade od nas svaku želju za služenjem bližnjima. To je uvijek gladan grijeh, grijeh koji nas potiče na to da sami sebe pokušavamo utješiti oblicima grješnog prepuštanja poput tračeva, kleveta, proždrljivosti, zlouporabe droga, pornografije i plitkog oblika zabave, samo da nabrojimo samo neke.“
Samosažaljenje i vodstvo
Vođe mogu biti posebno skloni samosažaljenju. U slučaju da ih netko kritizira, opravdano ili ne, oni se ne obraćaju Bogu u vezi toga, nego imaju sklonost cviliti unutar samih sebe, o tome koliko je njihova vrijednost nepriznata; o tome kako nitko ne vidi dobro koje oni čine.
Kako se lako povlačimo u odjek naših srca i iznova i iznova ponavljamo nepravdu koja nam je nanesena! Tada, dok se prepuštamo drugim grijesima, prepuštamo se smrknutosti ili više ne osjećamo suosjećanje za druge, okrivljavamo druge zbog naše duhovne nezrelosti.
Samosažaljenje stvara potpalu za druge grješne požare, posebno bijes, kao što pokazuju čak i sekularni izvori. Jedno istraživačko izvješće samosažaljenje povezuje s osjećajima usamljenosti i bijesa.
„Pojedinci koji osjećaju samosažaljenje obično očekuju od okoline više nego što je okolina spremna pružiti. Osobni odnosi doživljavaju se kao nestabilni i karakteriziraju ih veliki zahtjevi osobe koja doživljava samosažaljenje i koja u svom okruženju ne želi pružiti empatiju, utjehu i podršku, koju on ili ona zahtijeva. Slijedom toga, osoba koja osjeća samosažaljenje trajno je frustrirana.“
Ova frustracija služi samoj sebi. Poput invalida na jezeru Bethesda, kojeg je Isus upitao želi li ozdraviti (Ivan 5) i mi navodimo razloge zbog kojih mislimo da je ozdravljenje nemoguće. Ljudi ogrezli u samosažaljenju možda uistinu žele zacjeljivanje, ali postoji neodlučnost u iscjeljenju njihovih rana zbog udobnosti samo opravdanja, koju dobivaju kada su usredotočeni na pogrješke drugih.
- Ne želite zapravo da se supružnik prema vama ponaša onako dobro kao što mislite da zaslužujete, jer biste tada izgubili glavni izvor samo opravdanja za vlastite propuste u braku.
- Ne želite zapravo da vas kritičari prestanu imati ”na meti,” jer biste tada izgubili osjećaj superiornosti koji proizlazi iz osjećaja borbe.
- Zapravo ne želite biti izliječeni od prošlih povrjeda, jer u tim gorkim suzama postoji samo opravdavajuća slatkoća.
Samosažaljenje kaže: „U pravu sam jer mi je učinjena nepravda,“ a zatim nastavlja opravdavati mnoštvo drugih vlastitih, sebičnih ponašanja.
Pogledajte gore
Odupirati se zavodljivom grijehu samosažaljenja ne znači da bismo trebali umanjivati našu bol, ne žalovati zbog stvarnih nepravdi ili ne tražiti zacjeljivanje stvarnih i trajnih rana.
Suprotstaviti se samosažaljenju, umjesto toga, znači otpor nagonu za sklizanjem u obrasce samo opravdanja. Grijeh samosažaljenja natjerao bi nas da u našoj patnji nađemo potvrdu, baš kao što bi i grijeh hvalisanja mogao naći potvrdu u našem uspjehu.
Ako se želimo suprotstaviti samosažaljenju trebamo vapiti Bogu, ponizno kao što je to činio David u Psalmu 13, iznoseći svoje pritužbe istodobno uzdajući se u Njegovu „postojanu ljubav“, pri čemu trebamo odlučiti radovati se u Njegovom spasenju, a zatim sami sebe podsjetiti koliko često je Bog „imao posla s nama.“
Samosažaljenje usmjerava naš pogled prema nama samima i našim ranama. Za borbu protiv samosažaljenja potrebno je ugledati se na raspetog Isusa. Njegovim ranama smo izliječeni. Hvalimo se križem koji razapinje naš ponos. „Jer kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša,“ napisao je apostol Pavao. (2. Korinćanima 1, 5) Isto tako, Petar nam je dao ovu zapovijed: „Naprotiv, radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o Objavljenju njegove slave mognete radosno klicati.“ (1. Petrova 4,13)
Pogledajte oko sebe
Prvo se moramo ugledati na Krista, a zatim na ljude oko sebe. Prestajemo tražiti ljude koji ugađaju našim stavovima samosažaljenja. Tražimo oko sebe mogućnosti koje bi nam mogle pomoći da izađemo iz močvare samosažaljenja, kako bismo mogli suosjećati s bližnjima i služiti im. Želimo blagosloviti.
Scotty Smith vjeruje da je velikodušnost evanđelja najbolji protuotrov za samosažaljenje. Jedini način kako se boriti protiv “otrovnosti samosažaljenja, koja ubija naše duše i srca”, jest gledanjem oko nas. Umjesto njegovanja rana, što činimo kroz pamćenje učinjenih nepravdi, zbog ranjenog ponosa, trebamo se poniziti kako bismo mogli biti sposobni uvažiti potrebe drugih i na njih odgovoriti služenjem u radosti.
Za dobrobit Crkve i svijeta, ne dopustimo više da nas ovaj lukavi grijeh, koji nam oduzima radost, zavodi. Odbacimo samosažaljenje, koje smo si sami priredili i pridružimo se evanđeoskoj zabavi, na koju vas Bog poziva i za koju želi da je priredimo i za druge.
Autor: Trevin Wax; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.
