Kada čovjek postane novo stvorenje u Kristu, njegovo srce i um su se okrenuli prema Bogu. No, svaki vjernik ponekad sagriješi, namjerno ili nenamjerno, zbog svoje nesavršene prirode.
Kršćanin griješi zbog svoje nesavršene prirode. Stari, nepromijenjeni izvor rijeke Mara mora dati gorku vodu. Stari Adam ne može činiti drugo nego da griješi. Oganj ne može drugačije nego da gori. Voda ne može, a da ne ugasi vatru. Sve djeluje prema svojoj prirodi.
Nova narav, nova priroda koja je u nama, ne može griješiti zato što je rođena od Boga. Toliko je nebeska i božanska da se ne saginje ni pred kakvih grijehom. Postoji iskra nebeskog i savršenog u svakom vjerniku. Ona se ne može ugasiti, ali stari Adam, onaj koji je primorao Pavla da poviče: “Bijedan sam ja čovjek, tko će me izbaviti od ovog smrtnog tijela?” (Rimljanima 7, 24), mora griješiti. Kao što se iskra diže uvis, tako će stara narav učiniti zlo.
Nadalje, mnogi kršćani griješe zbog nekih naročitih nedostataka. Svaki od vas zna koji je njegov naročiti nedostatak i u najboljem slučaju se nadam da ste bili dovoljno pažljivi u otkrivanju istih. Neki griješe zbog nedostaka suzdržanosti. Nemaju strpljenja prema svojim bližnjima; uzrujavaju se, brzo se rasrde – možda misle da imaju neki razlog za srdžbu, ali on stvarno ne postoji. Tada se raspale i govore neprijatne stvari. To je uzrok mnogih nevolja, inače dobronamjernih ljudi. Žustra narav je neprekidna napast.
PROČITAJTE: Može li vjernik biti siguran u svoje spasenje?
Zatim, ima onih koji su neobično uzvišenog i oholog duha. Ako uoče da se na njih netko drsko otresao ili ih zapostavio, odjednom osjete kako moraju oštro zamjeriti. Poslušajte kako takvi govore: “Sa mnom se ne bi smjelo tako postupati! Tko se usuđuje tako me gaziti!?” Mnogi koji su dali dobru i požrtvovnu službu za Krista, morat će nositi takav trn u svome tijelu sve do smrti. Preosjetljivost, uobraženosti, sumnjičavost – to su krvavi žuljevi na nogama putnika koji će uvijek hodati s velikim bolovima, a i vrlo sporo.
Moramo se suočiti sa svojom lijenošću. Možda smo bili zaraženi tom klicom lijenosti i mrtvila, a liječnik nas nije uspio pregledati. Neka Bog pomogne takvim ljudima! Bit će potrebno da se svaki dan udaraju bičem da bi se primorali na redovan posao. Oni će se osjećati tupo i pospano, željet će kolibu u ogromnoj pustinji, neizmjerno obilje hlada kako bi se mogli sakriti u tišini i pobjeći od teškog rada na duhovnoj žetvi.
Dragi moji prijatelji, poznajem toliko onih koji se stalno moraju suočavati s pomanjkanjem vjere, koje dolazi kroz potištenost duha. Njihovi su živci pretrpjeli jedan veliki udarac. Ti ljudi neprestano gledaju natrag na tu crnu stranu svoga života. Ako vide neko brdo obraslo travom, odmah misle da je tu skriveni vulkan. Ako se dogodi da se nađu negdje u zelenoj dolini okruženoj visokim planinama kao nebeskim obrambenim zidovima, smrtno se boje da bi se s tih brijegova mogla spustiti neka lavina da ih uništi. Ne mogu ništa protiv toga. Imaju tako čudnu prirodu, ali ih to često navodi na grijeh te im je potrebno mnogo kajanja pred licem živoga Boga. (…)
Napasti ovoga svijeta dolaze kada smo ubačeni u bezbožno društvo. Iskušenja u našem svakodnevnom poslu, čak i u kućanstvu, sve su nezaštićeni trenutci koji mogu kršćanina lako uzdrmati i srušiti. Draga moja braćo, onaj koji nije bio daleko da se nazove najvećim apostolom, nazvao se najvećim grešnikom, a mi s mnogo manjim sposobnostima moramo zauzeti najniže mjesto, priznajući da u nama, odnosno našem tijelu, nema ničega dobrog. Grešnik je moje ime, grešna je moja narav. Ali hvala Onome koji je došao da spasi grešnike. Zato sam ja spašeni grešnik.
Autor: Charles H. Spurgeon
