Mnogi vjernici primjećuju čudan obrazac: nakon snažnog trenutka molitve, dolazi napad. Osjećaji tjeskobe, sumnje, umora ili neočekivanih smetnji javljaju se iznenada. To nije slučajnost – to je duhovni rat.
Već u Mateju 4,1, vidimo kako je Isus, netom nakon što je kršten i nakon što je na njega sišao Duh Sveti, odmah odveden u pustinju gdje ga je napastovao đavao.
Bog je upravo potvrdio njegov identitet riječima: “Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina.” (Matej 3,17), a odmah potom dolazi napad. Zašto? Jer đavao ne napada dok ništa ne činimo – on djeluje kad vidi da nas Bog priprema za nešto veliko.
Nakon molitve, ulazimo u Božju prisutnost, naša se duša poravnava s Njegovom voljom, a duh se jača. Sotona to prepoznaje kao prijetnju. On ne strahuje od religioznih rituala, nego od iskrene molitve. Kada vjernik moli sa vjerom i očekivanjem, pokreće se nebo, i tada pakao reagira.
Napadi se često manifestiraju kao sumnje: “Je li me Bog čuo?”, “Jesam li stvarno pozvan?” – ista pitanja koja je đavao postavio i Isusu: “Ako si Sin Božji…” (Matej 4,3). Cilj je unijeti zbunjenost prije nego što se Božje sjeme u tebi ukorijeni.
Osim sumnje, đavao koristi i ometanja koja izgledaju kao dobre prilike – posao, veza, “otvorena vrata” – ali cilj je odvlačenje pažnje s Božjeg puta. Zato trebamo tražiti razlučivanje, pitati ne samo “Je li ovo dobro?” nego “Je li ovo od Boga?”
Kad nas đavao ne može uništiti, pokušava nas obeshrabriti ili odvratiti. No Isusov odgovor bio je jasan: “Pisano je…” Svaki napad je poziv na dublje uranjanje u Riječ i molitvu.
Duhovni napadi nakon molitve nisu znak slabosti, nego potvrda da je molitva djelovala. Sotona ne napada one koji nisu opasni. Ako si pod napadom, budi miran – to znači da je tvoj proboj blizu.
Zato, ostani čvrst. Moli još jače. Drži se Božje riječi. Napad može biti trenutan, ali pobjeda je vječna.
