Svatko tko je pročitao Novi zavjet i obratio pozornost na funkcije službenika koje se u njemu spominju, primijetio je da nigdje ne nalazimo funkciju ’svećenika’. U ključnim odjeljcima o crkvenim službenicima, kao npr. Efežanima 4,11, poslanicama Timoteju i Titu, a i drugdje, nalazimo spomenute biskupe, tj. nadglednike (grčki: ἐπίσκοπος), starješine (grčki: πρεσβύτερος), đakone, tj. služitelje (grčki: διάκονος), pastire i učitelje (grčki: ποιμήν i διδάσκαλος), evanđeliste (grčki: εὐαγγελιστής), proroke (grčki: προφήτης), i naravno apostole (grčki:ἀπόστολος) koji su kao izabrani od Krista položili temelje Crkvenog nauka. No, svećenici su vidno odsutni.
Neki pokušavaju reći kako je riječ πρεσβύτερος (presbuteros), koja se kod nas obično prevodi kao ’starješina’, zapravo sinonim za svećenika, ali ovo se lako dokazuje kao neistinito, jer Novi zavjet govori o starozavjetnim svećenicima, i uvijek ih označava grčkom riječi ἱερός, koja doslovno i znači ’svećenik’, a koristi se i njena izvedenica ἀρχιερεύς koja se odnosi na funkciju ’velikog svećenika’, te su ove dvije funkcije jasno odvojene. Novi zavjet, dakle, spominje svećenike, ali ne kao službenike u okvirima Crkve koju su Isus i apostoli uspostavili.
Zašto je to tako? Svećenici su očigledno postojali u starozavjetnom sustavu, no u Novom zavjetu odjednom im se gubi trag. Zbog čega se dogodila tako velika promjena? Odgovor leži u žrtvi Isusa Krista, a poslanica Hebrejima ovu promjenu kristalno jasno objašnjava. No, da bismo ovo bolje razumjeli, pogledajmo prvo značaj svećenika i što je bila zapravo njihova glavna funkcija u Starom zavjetu.
Svećenici u Starom zavjetu
Iako svećeničke funkcije nalazimo još u ranim poglavljima knjige Postanka, njih jasno opisane vidimo tek u zakonima koji su Mojsiju bili dani od Boga nakon izlaska iz Egipta, i zabilježeni su u knjigama od Izlaska do Ponovljenog zakona, kada je uspostavljeno levitsko svećenstvo. Ovdje ćemo se ukratko fokusirati na ono najvažnije u vezi s njima. U Novom zavjetu, u poslanici Hebrejima 5,1, nalazimo ovaj opis koji možemo praktično smatrati definicijom:
„Svaki se naime velesvećenik, od ljudi uziman, za ljude postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi i darove i žrtve za grijehe.“
Dakle, svećenik je čovjek koji posreduje između Boga i ljudi time što prinosi darove i žrtve za grijehe.
Kako je grijeh najveći problem ljudske rase, jer nas sprječava da imamo osoban odnos s Bogom, našim Stvoriteljem, pri uspostavljanju zavjeta sa Izraelcima Bog je u svojoj milosti Mojsiju dao način da grijesi ljudima budu oprošteni. Bilo je potrebno da u ime naroda svećenici za žrtvu prinesu životinje na koje se ljudski grijeh tada prenosio. Životinja je primala smrtnu kaznu koju bi trebali ljudi pravedno primiti zbog počinjenih grijeha. Kako bi se ove životinjske žrtve prinosile na način koji je Bogu ugodan, Bog je odredio postojanje levitskih svećenika. Prije prinošenja ovih žrtava, ovi su svećenici sami morali biti posvećeni, čisti i neukaljani, inače ne bi mogli biti u Božjoj prisutnostikako bi prinijeli žrtve za oprost grijeha (Izlazak 19,22). Božja prisutnost se nalazila u ‘Svetinji nad svetinjama’ unutar Hrama, o čemu ćemo više reći kasnije. Činjenica da su svećenici morali pred Bogom biti čisti služila je da pokaže ozbiljnost grijeha, kao i to da je on apsolutna barijera u našem odnosu s Bogom. No, ovaj je sustav bio samo privremen.
Savršeni velesvećenik
Vidimo da je potreba za novim i boljim savezom objašnjena u Hebrejima 10,1: „Naime, kako Zakon ima tek sjenu budućih dobara a ne samu sliku stvarnosti, istim žrtvama koje se iz godine u godinu prinose u nedogled nikada ne može učiniti savršenim one koji pristupaju.“ Dakle, ovaj starozavjetni sustav svećenstva i žrtava bio je nesavršen i privremen, i zapravo je bio samo sjena, tj. predslika savršenog sustava koji stupa na scenu dolaskom Isusa Krista.
Kao što smo vidjeli, starozavjetni svećenici morali su stalno prinositi žrtve, i taj proces nikad uistinu nije mogao očistiti ljude od grijeha radi kojih se žrtva prinosila. Bilo je potrebno da savršeni svećenik prinese savršenu žrtvu jednom zauvijek. Ovo vidimo objašnjeno u Hebrejima 9,11-14, gdje kaže:
„A Krist se pojavi kao velesvećenik budućih dobara — po većem i savršenijem šatoru, ne rukotvorenome, to jest ne od ovoga stvorenja, i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj krvi — te uđe jednom zauvijek u Svetinju našavši vječno otkupljenje. Jer ako krv bikova i jaraca i pepeo juničin kojim škrope onečišćene posvećuje za čistoću tijela, koliko će više krv Krista — koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu — očistiti savjest vašu od mrtvih djela za službu Bogu živomu.“
Kako je savršena žrtva bila prinesena jednom zauvijek, više nema potrebe za svećenicima koji nanovo prinose žrtve. Svako svećeničko djelovanje bilo bi uvreda Kristovoj žrtvi, jer bi impliciralo da Isusova žrtva nije jednom zauvijek pokrila sve grijehe. Nasuprot tome, Hebrejima 9,24-26 kaže:
„Jer Krist ne uđe u rukotvorenu Svetinju, protulik one istinske, nego u samo nebo, da se sada pojavi pred licem Božjim za nas. Ne da mnogo puta prinosi sama sebe kao što velesvećenik svake godine ulazi u Svetinju s tuđom krvlju, inače bi trebao pretrpjeti mnogo puta od postanka svijeta.No sada se pojavio, jednom na svršetku vjekova, da grijeh dokine žrtvom svojom.“
Da Kristova žrtva nije bila savršena i dana jednom zauvijek, morala bi se stalno nanovo prinositi, ili nekako nastavljati, a to vidimo nije slučaj, što se opet jasno potvrđuje u Hebrejima 10,10-12;14-18:
„U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek. I svaki svećenik stoji danomice vršeći službu i učestalo prinoseći iste žrtve, koje nikada ne mogu oduzeti grijehe. Ali ovaj, prinijevši jednu žrtvu za grijehe zasvagda, sjede zdesna Bogu… Jednim naime prinosom zasvagda usavrši one koji se posvećuju. A to nam svjedoči i Duh Sveti, pošto je naime prorekao:
Ovo je Savez koji ću sklopiti s njima nakon onih dana, govori Gospod: Stavit ću zakone svoje u srca njihova i upisat ću ih u pameti njihove.
I grijeha se njihovih i bezakonja njihovih neću više spomenuti.
A gdje je ovo oprošteno, nema više prinosa za grijeh.“
Ovi stihovi iz poslanice Hebrejima jedni su od najljepših objašnjenja evanđeoske istine: svi naši grijesi, koji su nas odvajali od Boga, oprošteni su kada vjerom primimo savršenu žrtvu za oprost grijeha, koju je jednom zauvijek prinio savršeni velesvećenik Isus Krist. Naši su grijesi pokriveni i Bog ih se više ne sjeća.
Svećenici Novoga zavjeta
Jedna od najvažnijih implikacija istine o kojoj smo prethodno govorili jest to da sada kada smo očišćeni Isusovom krvlju, imamo privilegiju neposredno biti u Božjoj prisutnosti, kako u Hebrejima 10,19-23 ističe:
„Imajući dakle, braćo, slobodu za ulazak u Svetinju po krvi Isusovoj, put nov i živ koji nam otvori kroz zastor, to jest tijelo svoje, i Velikoga svećenika nad kućom Božjom, pristupajmo s istinitim srcem u punini vjere, srdaca škropljenjem očišćenih od zle savjesti i tijela oprana čistom vodom. Držimo se nepokolebljivo nade koju ispovijedamo — jer vjeran je Onaj koji je obećao.“
’Svetinja’ o kojoj se ovdje govori, zapravo je analogna ’Svetinji nad svetinjama’, prostoriji starozavjetnog Hrama u kojem je obitavala neposredna Božja prisutnost, koju je od ostatka Hrama odvajao ogroman zastor, i u koju je samo jednom godišnje mogao ući židovski velesvećenik, koji je i sam prije toga morao biti posvećen žrtvama i očišćen od grijeha. Ta Svetinja bila je predslika istinske svetinje na Nebu u koju je Isus ušao. Hebrejima 9,24 kaže: „Jer Krist ne uđe u rukotvorenu Svetinju, protulik one istinske, nego u samo nebo, da se sada pojavi pred licem Božjim za nas.“
Još jedna stvar koja se dogodila pri Isusovoj smrti jest ta da se zastor u Hramu koji smo maloprije spomenuli razderao na dvoje (Matej 27,51), i time je simbolično pokazano da Božja prisutnost nije više ograničena na jednu prostoriju židovskog Hrama, već je dostupna svugdje. Zato apostol Petar, pišući velikoj grupi vjernika iz nekoliko lokalnih crkava u svojoj 1. poslanici, u stihu 2,9, kaže: „A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, narod sveti, puk stečeni…“Svi kršćani se danas s pravom mogu nazvati ’svećenicima’ jer putem Isusovog djela kojim smo očišćeni i posvećeni svi imamo neposredan pristup Bogu, kao što su to nekad imali jedino starozavjetni svećenici.
Zaključak
Kao što smo vidjeli, Isusovo djelo na križu u potpunosti je posebnu ulogu svećenstva učinilo zastarjelom i nepotrebnom. Analogno obrezanju i nekim drugim starozavjetnim odredbama koje su u Novom zavjetu našle svoje ispunjenje, ova funkcija prestala je biti relevantna za vjernike danas, a njen nastavak zapravo bi predstavljao uvredu Isusovom savršenom djelu. Isus je kao savršeni svećenik i kao savršena žrtva ispunio ono što je Zakon zahtijevao, i one koji vjeruju potpuno očistio. Ako smo, dakle, primili Isusa vjerom, priđimo Bogu direktno s radošću i zahvalnošću, jer se za nas zauzima sam Isus.
Autor: Aleksandar Jovanović
