Omiljene priče za čitatelje i gledatelje diljem svijeta su pune kršćanskog značenja. Od Harryja Pottera do Gospodara prstenova, sve one se tiču borbe dobra nad zlom.
Jedna od najpoznatijih fraza na engleskom jeziku mora biti: “Once upon a time…” (Bilo jednom davno) Bilo da smo djeca ili odrasli, volimo priče; doista je naša ljubav prema pričama nešto jedinstveno ljudsko. Od najranijih zabilježenih pećinskih crteža do najnovijeg filma, kroz vrijeme, zemlju i kulturu, ljudi su vrsta koja pripovijeda priče.
Neke su priče danas ovdje, a sutra ih više nema, no druge postaju klasici koji se prepričavaju generacijama.
Jedna stvar koja je mnogima zajednička jest da su izgrađeni oko zajedničke teme. Bilo da se radi o borbi Froda i Družine protiv Saurona u Gospodaru prstenova, Harryju Potteru i njegovim prijateljima protiv Voldemorta, epskoj borbi Pobune protiv Carstva u Ratovima zvijezda ili anđeoskom Oliveru Charlesa Dickensa protiv opakog Fagina u Oliveru Twistu – popis se može nastaviti gotovo u nedogled.
Sve samo atomi?
Naše najdraže, najklasičnije priče tiču se borbe dobra nad zlom. Ali jeste li se ikada zapitali zašto? Uostalom, ako živimo u bezbožnom svemiru, jedino što je važno je preživljavanje i reprodukcija. Jedina istinita priča u ovom slučaju bila bi nešto poput “Mala molekula DNK koja bi mogla…”, za što sumnjam da bi nedostajalo u odjelu zapleta.
Koliko god stvari izgledale mračne, znamo da ovo nije kraj priče
“Dobro” i “zlo” uglavnom su besmislene kategorije u svijetu koji je samo atom u pokretu. Moralnost je samo lijepa priča za djecu – ali odrasli trebaju imati hrabrosti reći: “Bah, lažnjak!” na sve to.
U bezbožnom svemiru, sumorna je istina da dobro ne pobjeđuje. Na kraju sve nas čeka patnja i smrt, a vaša životna priča je ista kao i svačija: „Rođen. Patio. Umro.”
Naša ljubav prema pričama u kojima dobro pobjeđuje samo je obmana, ispunjenje želja ili briljantan marketing izdavača.
Odražavanje nečeg većeg
Je li moguće da je razlog zašto nas privlače ove klasične priče taj što duboko u sebi znamo da one odzvanjaju stvarnošću? Da, na neki način, osjećamo da su odraz dublje priče? Tema pobjede dobra nad zlom je, naravno, duboko kršćanska. To je tema koja se provlači kroz cijelu Bibliju, a kulminira u priči o Isusu i njegovoj pobjedi nad silama tame.
Ta se kršćanska priča odražava u mnogim našim omiljenim pričama, ponekad namjerno, ponekad slučajno. Na primjer, Tolkien je napisao: “Gospodar prstenova je naravno temeljno religiozno i katoličko djelo; u početku nesvjesno, ali svjesno u reviziji.” U intervjuu za The Telegraph iz 2007., JK Rowling opisala je kako su knjige o Harryju Potteru bile pod dubokim utjecajem njezine kršćanske vjere i odgoja.
Ako je kršćanstvo istinita priča o tome kako je dobri Bog stvorio dobar svijet i u njega smjestio ljudska bića; o tome kako smo bili iskvareni našom ljubavlju prema pohlepi i moći, ali kako je Bog zatim zakoračio u stvaranje da nas spasi, čak i po cijenu Isusova vlastitog života; ne bi nas trebalo iznenaditi da kada se ljudska bića uključe u našu od Boga danu ulogu “pod-kreacije” (ljupki izraz koji je skovao Tolkien) – stvaranja vlastitih priča – one bi trebale odražavati jednu istinitu priču.
Bolja priča
Predloženo je da većinu svjetskih priča možete podijeliti na komedije i tragedije. Tragedija je priča koja počinje kada sve ide dobro, a onda završi katastrofom za nekoga. (Razmislite o Shakespeareovom Macbethu i silaznoj spirali titularnog lika u ubojstvo i ludilo).
Kad biste nacrtali putanju tragedije, to bi izgledalo kao mrštenje. Nasuprot tome, grafikon komedije izgleda poput osmijeha – isprva se čini da je sve pošlo po zlu, ali onda dolazi dramatičan preokret i priča se penje do pobjede (ili onoga što je Tolkien nazvao eucatastrophe).
Ako je ateizam istinit, a mi živimo u bezbožnom svemiru, onda živimo u tragediji. Bez obzira na to koliko se čovječanstvo popne, sve na kraju završi u propasti. Ali kad bi kršćanstvo bilo istinito, onda koliko god stvari izgledale mračne, znamo da ovo nije kraj priče; da će, na kraju, zlo biti poraženo i, nakon što je pala zadnja suza, postoji ljubav.
U bezbožnom svemiru sumorna je istina da dobro ne pobjeđuje
Kao što je Sam Gamgee rekao Frodu u filmskoj adaptaciji Dvije kule: “To je kao u velikim pričama, gospodine Frodo. One koje su stvarno bile važne. Bile su pune tame i opasnosti, a ponekad nisi htio znati kraj. Jer kako bi kraj bio sretan? Kako bi se svijet mogao vratiti na staro kad se dogodilo toliko lošeg? Ali na kraju, to je samo prolazna stvar, ova sjena. Čak i tama mora proći. Doći će novi dan. A kad sunce zasja, sjat će jasnije. To su bile priče koje su ostale u vama. To je nešto značilo. Čak i ako si premal da shvatiš zašto.”
Vjerujem da je našu ljubav prema pričama duboko usadio u nas Bog koji nas je stvorio, još jedan trag tko smo zapravo i za što – ili koga – smo zapravo stvoreni.
Stoga se postavlja pitanje: hoćemo li slijediti Arijadninu nit, trag kamenja u šumi, svjetlo svjetiljke – hoćemo li slijediti ove tragove kamo vode? Ili ćemo zalupiti knjigom, zatvoriti oči, začepiti uši i promrmljati: “Ja sam samo nasumična hrpa atoma” za sebe dok se svjetla ne ugase.
To bi stvarno bila tragedija.
Autor: Andy Bannister; Izvor: Premier Christianity
