Monah Arsenije Jovanović već godinama privlači pažnju svojim oštrim stavovima. Ovom prilikom podsjećamo na njegovo tumačenje današnjeg društva i načina života suvremenog čovjeka:
“Zašto su ljudi na Zapadu debeli? Zato što im je duša beskrajno gladna, a tijelo sito. Oni jedu da utole glad, ali ne fizičku, već duhovnu, a ona se ne može utažiti hranom iz fast fooda.”
Prema riječima monaha Arsenija, uzrok ovakvog stanja je nedostatak ljubavi.
“Nema ljubavi”
“Društvo odvlači roditelje izvan kuće, preopterećeni su, nemaju vremena za djecu. Odgajani smo bez ljubavi. Zato imamo epidemiju psihičkih bolesti – od lakših, poput anksioznosti, strahova i depresije, do najtežih stanja. Sve to proizlazi iz uništenja žene, koja gubi svoja dva najmoćnija oružja: ženstvenost i ljupkost.
Izgubivši kontakt s Bogom i onim što joj je Bogom dano, žena se natječe s muškarcem. Djeca odrastaju u takvom okruženju i, kada majke izgube svoju žensku crtu, tada i njihove kćeri postaju još gore. Dječaci počinju mrziti majke koje ih nisu naučile voljeti ženski rod, a to stvara ambijent nasilja u kojem muškarci zlostavljaju žene i djecu. Gubi se svaka mjera.”
Kontrola mladih
Monah Arsenije objašnjava i zašto se najviše raspravlja o mladima te zašto se na globalnoj razini pokušava perfidno kontrolirati omladinu.
“Na Pravnom fakultetu u Podgorici redovito se održavala tribina koja je zatvorena nakon mog predavanja o narkomaniji i rock and rollu. Rekao sam da nam je omladina zombirana, nadrogirana. To se nekima nije svidjelo. Zašto? Zato što je omladina najzdraviji dio društva.
Čovjek srednje dobi ucijenjen je poslom, djecom. Omladina je neopterećena i može pokrenuti promjene. Sustav to zna i ne želi da se istina čuje. Sjećam se svog vremena – vođe najvećih rock bendova bile su izmanipulirane od strane sustava. Mislili su da su borci, buntovnici, a zapravo je sustav preko njih kontrolirao omladinu. Dođu klinci na koncert, isprazne se, izmitinguju, kažu: ‘Kako nam je dobro u ovom mekanom komunizmu’ i ne bune se. Onda im još ubace drogu i završe posao.”*
Pravoslavna Crkva i omladina
Otac Arsenije smatra da u današnjem vremenu Pravoslavna crkva i svećenici moraju biti spremniji dati odgovore mladima.
“Mi i ne znamo što je pravoslavlje. Čak ni mnogi naši svećenici ne znaju kojom silom pravoslavlje raspolaže. Dođe im mladi čovjek s problemima, oni ga pošalju na psihijatriju. Ne znaju da molitva ima moć iscjeljenja. Toga neki u Crkvi nisu ni svjesni. Kada meni dođe mladi čovjek s problemima, molitva je vrhovna terapija.
Mi imamo fiziološki i duhovni imunitet. Duhovni imunitet brani nas od demonskih sila, kao što nas fiziološki brani od virusa. Molitva izbacuje zlo i priprema nas za vrhovni susret, onaj kada naše srce prestane kucati, kada se naš duh, duša i osobnost pripremaju za novo rođenje.
Molitva mijenja zakonitosti vremena i fizike. Usporava starenje. Pustinjaci su živjeli po 100-120 godina. Molitva je najbolji botoks.”
Naglašava i potrebu za aktivnijim misijskim radom Crkve, ali ne prema onima koji su već u Crkvi, nego prema onima koji su izvan nje.
*”Ima i suvremenih, obrazovanih svećenika, sposobnih da se urbanim mladim ljudima obrate njihovim jezikom.
Moraš znati o kulturi, umjetnosti, glazbi, znanosti, da sugovornik vidi da razumiješ kroz što prolazi. Nedovoljno je samo govoriti kako je Krist uskrsnuo.”*
Lijek za sve je ljubav
Na kraju poručuje da je ljubav lijek za sve.
“Ljubav se, nažalost, sve više poistovjećuje s požudom. Ljubav je kada volimo čovjeka onakvog kakav jest i ne trudimo se mijenjati ga. Ljubav je žrtva.
U ljubavi najviše trebamo tražiti od sebe, ne od drugog. Treba više razmišljati o tome kako se odnosimo prema voljenoj osobi – i ona će se tako odnositi prema nama. To je uzajamno, bilo da je riječ o partneru, djeci, roditeljima, prijateljima.
Ali događa se suprotno – tražimo za sebe, ne dajemo, prigovaramo drugima da nam ne daju ono što mislimo da nam pripada, i dolazi do razlaza. Ako znamo da je i Krist između dvoje ljudi koji se vole, onda je ljubav potpuna.”*
Pakao stvaramo sami
Otac Arsenije objašnjava kako sami stvaramo pakao, ne samo za života, već i nakon smrti.
“Pakao nije stvorio Bog – mi ga stvaramo. Autodestruktivnim životom, zlim mislima i djelima uništavamo dušu, srce, um, koji se nakon smrti, suočeni s božanskom svjetlošću, osjećaju mučeno i pate u paklu.
Kao što se bolestan čovjek sklanja od sunca, tako i bolesnoj duši smeta i muči je svjetlost božanske ljubavi s kojom se suočava nakon smrti tijela.”
