Postoje dobri razlozi zašto je najbolje započeti molitve s uzvisivanjem i slavljenjem našega Gospodina.
Ako ste poput mene, onda kada spontano molite vjerojatno odmah prijeđete na stvar. „Gospodine, trebam Te zbog ovoga i onoga. Možeš li mi pomoći s onime?“
Nema ničeg pogrješnog ako odmah prijeđemo na stvar. Hitnom molitvom priznajemo našu ovisnost o Bogu. Ne razmišljamo o Bogu na ispravan način ako Ga zamišljamo kao tamo nekog kralja u daljini, koji ima prekrižene ruke jer se nismo poklonili i jer Ga na neki način nismo udobrovoljili. On je Kralj, ali je isto tako i naš Otac. Bog kao naš Otac uživa u tomu kada Mu se Njegova djeca mole te uživa u odgovaranju na molitve svoje djece, bez obzira na to jesmo li ili nismo slijedili ”ispravni protokol” u obraćanju Njemu.
No bez obzira na sve, ne smijemo zanemarivati silu koju slavljenje ima kada molimo. Postoje dobri razlozi zašto je najbolje započeti molitve s uzvisivanjem i slavljenjem našega Gospodina. Isus sam nam je pokazao obrazac, kada nam je pokazao prvi puta kako moliti Oče naš. (Matej 6, 9) Na isti način, psalmi objedinjuju molitve i slavljenje, kao što vidimo da pisci psalama često idu naprijed-natrag od molitava do slavljenja, kada mole za Božju pomoć.
Slavljenje koje proglašava i udaljava
Knjiga J. I. Packera i Carolyn Nystrom ”Molitva” ističe kako je slavljenje važan aspekt našeg molitvenog života, ne samo zato što Bog uživa u našem slavljenju kao lijepoj ponudi, nego i zbog toga što čin slavljenja Boga čini za nas. Kažu da slavljenje u isto vrijeme i “proglašava” i “udaljuje”.
Prvo, kada slavimo Boga, time proglašavamo ono tko On jest i odnos koji imamo s Njime. Ne slavimo sami sebe. Slavimo našega Stvoritelja. Stoga, svaki puta kada slavimo Boga, govorimo, kroz molitve i pjesme: „Znajte da je Jahve Bog: on nas stvori, i mi smo njegovi, njegov smo narod i ovce paše njegove.“ (Psalam 100, 3)
Drugo, kada slavimo Boga, udaljavamo se od Njega čak i kada ulazimo u Njegovu prisutnost, što je paradoks. Da, postoji vrijeme kada ćemo samo otrčati kod Boga moleći za pomoć, no redovitim klanjanjem, činom prepoznavanja Božjeg veličanstva, pokazujemo da stojimo u prisutnosti Kralja. Čak i kada je On blizu, mi se držimo na udaljenosti. Slavljenjem Njegove veličanstvenosti podsjećamo sami sebe koliko je Bog iznad nas.
VIDI OVO: 5 načina na koje slavljenje može omesti sotonine planove
Packer i Nystrom govore da je Psalam 95 klasičan primjer ovakvog vrsta slavljenja. Psalam proslavlja Božja djela u stvorenju i nakon toga nas poziva na približavanje Bogu u poniznosti.
„Psalmist poziva na slavljenje kroz poniznost, kako bismo čak i svojim tijelom priznali veliku udaljenost od ovog svemogućeg Boga Stvoritelja. Trebamo Mu prići? Pokloniti se? Kleknuti u poniznosti ispunjenoj štovanjem? Klanjanje je nešto univerzalno, to su geste koje su poštovane kroz vrijeme i kojima se priznaje veličina u nekom obliku. Molitva slavljenja priznaje našu ovisnost o Bogu, koji je velik u moći i mudrosti, dok mi nismo ni jedno ni drugo. Prilazimo Mu u molitvi i tako Mu se približavamo, jer nas Bog na to poziva. Ali naš mentalni stav, naše držanje, same naše riječi uvijek moraju pokazati razliku i udaljenost, koja postoji između Boga i nas samih.“
Radost slavljenja
Ne slavimo Boga zato što su Njemu potrebne naše potvrde. Slavimo Boga zato što nam On to zapovijeda da činimo, zbog naše radosti. C.S. Lewis ovo je naglasio kada je pokazao kako slavljenje nečega u čemu uživamo ne samo da izražava, nego dovršava radovanje. Božja želja za slavljenjem Njega nije čin sebičnog ponosa, nego nesebične ljubavi.
Slavimo Boga jer je On toga vrijedan i zato što dobivamo radost od naglašavanja Njegove veličine. Kada nas Kralj prima k sebi, mi dobivamo dobrobit od Njegove prisutnosti. Nije smanjenje udaljenosti Božje slave i veličine ono što nam pomaže kako bismo osjetili Njegovu blizinu, nego osjećaj strahopoštovanja i čudesnosti Njegove prisutnosti s nama, iako je On tako velik Bog. Zaprepašteni smo ne kada spuštamo Boga na svoju razinu, nego kada se Bog smanji ili kada se približi nama dok zadržava sve ono što Ga čini višima od nas. Packer i Nystrom su to rekli ovako:
„Njegovu veličinu jasno Mu pokazujemo kada smo na koljenima, a tim činom Bog premošćuje udaljenost između nas i otkriva nam se. Kao što proglašavamo da je Bog daleko iznad nas, tako i pronalazimo da je on vrlo blizu nas. On prima naše slavljenje; mi primamo Njegovu ljubav. Tako djeluje molitva slavljenja.“
Sviđa mi se kako pjesma “Dođi, izvore” traži od Boga da “namjesti moje srce kako bi Ti pjevalo milost.” To su “potoci milosrđa koji ne prestaju” koji “zazivaju pjesme najglasnije hvale”. Molimo Boga da prilagodi naša srca i u molitvi, slavljenje Njegove veličanstvenosti jedan je od primarnih načina kako se naše srčane žice ponovno prilagođavaju. Objavljujemo Njegovu božanstvenost i dobrotu i podsjećamo se na udaljenost, koja postoji između nas i Boga, koji nam se približava.
Ne dopustite da pjesmu vašeg srca poremeti žurba za hitnošću molitve. Napravite mjesta u vašim molitvama za glasno slavljenje.
Autor: Trevin Wax; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za Novizivot.net.
