“Neka se ne hvali onaj koji se opasuje kao onaj koji se raspasuje.” (1. Kraljevi 20,11)
Premda je ove riječi izgovorio pokvareni kralj Ahab, one su istinite. Čak i bezbožnim ljudima ponekad izleti istina.
Sirijski kralj postavio je uvredljive, sramotne zahtjeve pred Ahaba, prijeteći mu vojnim porazom ako ne posluša. Ali u bici koja je potom uslijedila, Sirijci su bili prisiljeni uzmaknuti, a njihov kralj pobjeći da spasi život. Njegov pothvat nije bio jednak njegovom hvalisanju.
Današnji tekst bio bi isto tako dobar savjet za Golijata. Kada je vidio Davida koji mu se približavao, rekao je: “Dođi k meni da dam tvoje meso pticama nebeskim i životinjama poljskim” (1. Samuelova 17,44). No, David ga je lako oborio jednim kamenom iz svoje praćke. Gorostas se prerano pohvalio.
VIDI OVO: Zašto se nije dobro hvalisati? Ova priča će vam dati odgovor!
Dok smo mladi kršćani, lako precjenjujemo svoje sposobnosti. Ponašamo se kao da bismo jednom rukom mogli nadvladati svijet, tijelo i đavla. Čak predbacujemo starijim kršćanima njihov neuspjeh u evangelizaciji svijeta. Mi ćemo im pokazati kako se to radi! Ali naše je hvalisanje preuranjeno. Bitka je tek započela, a mi se ponašamo kao da je gotova.
Jedne večeri na jednom neformalnom druženju kršćana, u središtu zanimanja našao se mladi, daroviti propovjednik. Bilo mu je prilično drago što se nalazi u središtu zanimanja. Tu se nalazio i njegov vjeroučitelj koji je imao velik utjecaj na njegov život.
Netko je vjeroučitelju rekao: “Sigurno ste ponosni na svog nekadašnjeg učenika.” On je odgovorio: “Da, ako dobro nastavi sve do kraja.” Tada je mladi propovjednik pomislio da je ovo bila neugodna primjedba u inače ugodnoj atmosferi večeri. Ali kasnije, gledajući iz perspektive odmaklih godina, shvatio je da je njegov stari učitelj bio u pravu. Nije od važnosti kako staviš ratnu opremu – od važnosti je kako završiš borbu.
Borba u ovome životu zapravo nikad ne završava. Neće biti gotova sve dok ne stanemo pred našeg velikog Vođu u nebu. Tada ćemo čuti njegovu ocjenu naše službe – jedinu ocjenu koja se stvarno računa.
I bez obzira kakva će biti njegova ocjena, nećemo imati osnove za hvalisanje. S iskrenom poniznošću reći ćemo: “Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti” (Luka 17,10).
Autor: William MacDonald
