Još kao dijete pitao sam se čemu ovaj život bez smisla? Sve se svodi na ovo: školujemo se, zaposlimo, oženimo, postanemo roditelji, ostarimo, odemo u mirovinu, i što god da radimo i gdje god da idemo jednog dana ćemo umrijeti, i otići u prah, nestati.
Sve ovo, kao i događaji u mom djetinjstvu, naveli su me na razmišljanje o pitanju života, smrti i samog sebe u ovom svijetu, jer svakako ću umrijeti prije ili kasnije, čemu onda ovaj život? “Sve je uzalud, ništa nema smisla”, često sam mislio, i često plakao zbog toga, jer ću jednog dana umrijeti, i neće me više biti, položiti će me u grob, i pojesti će me razni crvi.
Jako sam se bojao smrti, i često razmišljao o njoj, to me je uvijek proganjalo iznutra, ali tad nisam znao da je to bila moja savijest, koja mi je govorila da nešto postoji poslije smrti.
Odrastao sam na selu. Roditelji su mi se razveli, i kao svako dijete bio sam razočaran, ali želio sam živjeti, ići dalje i pronaći sebe u životu, nekako se uklopiti u sve. Još kao dijete raspitivao sam se za razne religije, a kod nas u selu znao sam za pravoslavce, katolike, i za jednu stariju obitelj adventista. Sve je ostalo na tome da sam samo pitao i ništa više. Prijatelji su mi se smijali, ali nisam mnogo mario radi toga, život je išao dalje. Nakon što sam završio srednju školu, zaposlio sam se, ali i dalje duboko u sebi osjećao sam prazninu, nešto je nedostajalo. Onda su se u mom životu počele događati stvari koje nisam očekivao. Na moje veliko iznenađenje, moj otac, koji nikad ranije nije pio alkohol, odjednom je postao alkoholičar, i počeo me maltretirati. Iako sam radio, i bio mi je potreban odmor, uvijek kad bih se vraćao kući bojao sam se očeve reakcije, i govorio sam sebi “Samo mi još ovo treba, tek sad ne vidim nikakav smisao u životu!” Tata pije, a stvari su se počele odvijati sve gore, do toga da je počeo tjerati me od kuće. Tolika me tuga obuzela, srce mi se cijepalo. Sjećam se kako sam jednu večer izašao u dvorište, i očajno zapomagao i povikao: “Bože… molim te pomozi mi!”
Tada sam mislio da je to bilo uzalud, jer je i dalje sve ostalo isto, dok jednog dana nisam odlučio preseliti se kod mame u grad. Iako je baš nešto iskreno nisam volio zbog razvoda, i bio sam jako vezan za mjesto u kojem sam proveo djetinjstvo, ali nisam imao izbora, a oca sam zamrzio toliko da ga više nisam htio vidjeti. Još dosta toga izdešavalo se u mom djetinjstvu, bilo je i lijepih stvari, ali sve je to ostalo iza mene. U gradu sam imao sve, mislim na sve ono što je zabavljalo jednog momka, ali poslije nekog vremena, vratile su se misli o smrti koja me čeka. Iako nisam bio svjestan toga, sve te događaje u mom životu, Bog je svojom milošću vodio polako, sve svojim providnošću meni na radost!
Nakon 25-te godine dobio sam priliku čitati Bibliju. Naime, sasvim “slučajno” našla se u stanu gdje je mama živjela, stara i poderana, ali sam je čitao, i tada se u meni nije ništa dešavalo. Tako sam tada bar mislio, ali Bog me je milošću i dalje vodio. Za mene je Biblija bila “mrtva”, ništa nisam razumio, sve mi je bilo nekako teško i nejasno, pa sam morao prestati čitati. Bila mi je dosadna, ni u njoj nisam našao smisao, ali ponavljam, samo milošću Božjom nije završilo na tome. Jedan moj kolega imao je ujaka koji je bio adventist, i slučajno smo počeli pričati o Bibliji, govorio mi je o Isusu, i rekao mi da ukoliko želim postati član crkve, moram prestati jesti meso, ne smijem pušiti, ne smijem raditi subotom. Jednom prilikom pozvao me je da dođem kod njih, i ja sam pristao, i obećao da ću prvom prilikom doći. Nekako mi se svidjelo sve to. Kad sam to rekao mami, ona se jako razbjesnila, i rekla mi da ja tamo ne pripadam, što me je jako naljutilo, jer nije razumjela da sam tražio Boga. Nisam otišao kod tog kolege, i premda toga nisam bio svjestan, to je za mene opet bila milost Božja.
Život se nastavio, a ja i dalje nisam mogao naći svrhu života, i konstantno sam osjećao strah od smrti. I dalje sam radio u istoj firmi, i kako je igrom slučaja došlo do toga da se pojedini dijelovi firme zatvaraju, našao sam se na drugom radnom mjestu, gdje je radila jedna osoba koja mi je privukla pažnju. Nisam znao da je ta osoba bila kršćanin. Svojim zalaganjem i pristojnošću, taj čovjek bio je primjer mnogima. Nisam bio siguran za druge, ali ja sam to primjetio, jednostavno se dosta razlikovao od drugih. I opet, samo Njegova milost me je dovela na to radno mjesto, u kontakt sa tom osobom. Zamislite, on je trebao biti majstor koji bi me obučavao. Bilo je dosta njih na raspodjeli posla, ali mene je Božja milost dovela do njega, iako tad to još nisam znao. Jednom prilikom sam se otvorio, i počeo toj osobi pričati o svemu što sam prošao u životu, i da još uvijek tražim sebe, i smisao. Nakon nekog vremena pozvao me je kod sebe u posjetu, i otišao sam ne znajući što me čeka, i kakav će dalje biti rasplet. Pričali smo sasvim opušteno o svemu, i tad mi je svjedočio o Isusu Kristu! “Baš lijepo”, mislio sam u sebi, “Ovo nije slučajno, ovo je od Boga”. Govorio sam mu da ne razumijem Bibliju, i on mi je razjasnio da nitko ne može razumjeti i pravilno tumačiti Bibliju ako nije nanovorođen, i ako ne primi Isusa za svog Spasitelja i Gospodina. Kad sam došao kući, i kada sam legao u krevet, čuo sam jasno glas u sebi “Ustani i čitaj Bibliju 10 minuta!” Poslušao sam, i nisam mogao vjerovati, jer nisam je čitao 10 minuta, nego do kasno, točnije do 3h ujutro. Počela mi je biti malo jasnija, i jako zanimljiva, nekako kao da sam se zaljubio u nju… hehe. Osobi koja mi je svjedočila o Isusu ispričao sam što mi se desilo. Tada nisam znao, ali to je bila milost Božja! Pozvao me je, i objasnio mi da je to djelo Duha Svetog u meni, i da me poziva da dođem Isusu. Ja sam to odmah poslušao, i predao se Isusu Kristu!
Još uvijek nisam bio nanovorođen, a to se dogodilo ovako: kad sam bio na jednoj konferenciji Crkve Božje, desilo mi se nešto što neću nikad zaboraviti. U poruci o Isusu i Radosnoj vijesti, doživio sam otkrivenje o Njegovoj ljubavi i milosti. Jasno sam čuo glas u sebi “Sine moj Dragomire!” Znao sam da je to bio Bog! Nitko nije znao moje pravo ime, niti me je tako zvao, ali On je znao moje ime, taj glas sam čuo u sebi sasvim jasno, to nisu bile moje misli, to je sasvim sigurno bio Božji glas. Ja sam tad bio potpuno slomljen, i kad sam se vratio kući, plakao sam kao nikad do tad, i govorio sam naglas “Isuse, ja sam grešan, ne želim otići u pakao, oprosti mi moje grijehe, ja sam jako grešan…” Jako gorko sam plakao, i počeo sam izbacivati sve iz kuće što je bilo gadljivo pred Bogom. Nisam toliko dobro poznavao Bibliju, ali Božji Sveti Duh mi je otvorio srce. Bacio sam i sve cd-ove prljavog bluda i horor filmova, i još dosta toga. Moja rođena sestra, koja je tada živjela sa nama, nazvala je mamu na mobilni, i rekla joj “Mama, Dragan je poludio!” Dala mi je telefon da se čujem sa mamom, i ja sam joj pod osvjedočenjem grešnosti koje je još uvijek trajalo rekao: “Mama, mi smo grešni, moramo se pokajati, kako ne bismo išli u pakao!” Ja sam tada doživio nanovorođenje. Tad je došla neopisiva radost u moje srce, i svi su znali da mi se nešto desilo. Na poslu sam svima svjedočio o Isusu. U mom životu sve se promijenilo, dobio sam novi smisao za život, i počeo sam svoj hod sa Bogom. Oprostio sam tati i mami za moje djetinjstvo, i počeo sam ih iskreno voljeti, jer sam shvatio da i Isus voli sve nas, i da je na Golgoti platio cijenu za moje grijehe. Jedino Njegovom ljubavlju oprostio sam tati i mami! Ljubav Isusa me je vodila ka tome! Sve mi se razjasnilo, zašto se sve moralo tako desiti, i konačno sam shvatio da me je svo vrijeme Božja milost vodila ka Njemu! Najljepši je život sa Isusom!
Dobio sam i odgovor na strah od smrti, jer u Poslanici Hebrejima 2,14-15 piše “Pa budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, i sam on tako postade u tome sudionikom da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha pred smrću – kroza sav život bijahu podložni ropstvu.”
Drugim riječima, moj grijeh bi me odveo u pakao, a sad kroz Isusa iako umrem u tijelu, poslije smrti imam život vječni u slavi mog Boga Oca i Gospodina Isusa Krista! Tada to nisam znao, ali od malena moja savjest nije bila čista, i mogu slobodno reći da je Isus našao mene, i smilovao mi se da imam život vječni. Aleluja! Imao bih još dosta toga pisati, kao npr., kad sam u snu vidio slavu Božju i uznesenje na nebo, ili npr. kako su mama i sestra došli Isusu, i sestra mi je priznala da nisam lud, i sami su se uvjerili da je to istina, i da bez obzira tko smo, i kakvi smo, odlučujemo o tome hoćemo li ići u raj ili pakao. Sam Bog ne želi da itko ode u pakao, i tuguje kad ljudi iz neznanja tamo završe, i zato je svakom svom djetetu stavio u srce, da svjedoči i priča drugima.
Za sve koji pročitaju, ovo je zaista istinita priča. Želim posvjedočiti da je život sa Bogom pun mira i radosti, i poručujem svakom bratu i sestri u Kristu da ustraju u svom pozivu, bez obzira na okolnosti u kojima žive, jer Gospodin je vjeran, i sprovesti će vas kroz sve! Za one koji još nisu prihvatili Krista za Gospodina i Spasitelja, želim vas ohrabriti da to učinite, jer ćete tada iskusiti život pun mira, radosti i blagoslova, život sa mnogo izazova i borbi za nešto što je stvarno vrijedno. Svima želim Božji blagoslov!
Autor: Dragomir Rodić
