Ljudi se često ljute na Boga u trenucima boli, gubitka ili nesreće. Ta ljutnja proizlazi iz osjećaja nepravde i nemoći pred situacijama koje ne mogu kontrolirati. Kada se suoče s tragedijom, poput gubitka voljene osobe, bolesti, neuspjeha ili neostvarenih snova, mnogi traže uzrok i smisao te patnje.
Očekivanja od Boga i osjećaj izdaje
Jedan od glavnih razloga ljutnje na Boga je pogrešno razumijevanje vjere. Mnogi vjeruju da ih vjera trebala štititi od nevolja i patnje. Smatraju da, zato što su Božja djeca, On neće dopustiti da im se dogodi nešto loše. Kada se dogodi suprotno – bolest, tragedija ili gubitak – osjećaju se izdano, kao da Bog nije ispunio svoju “obvezu” prema njima.
Potraga za smislom
Ljudski um teži razumijevanju i smislu. Kada se dogode neobjašnjive tragedije, poput prirodnih katastrofa, nepravdi ili gubitka nedužnih života, ljudi se pitaju “zašto?” i “zašto baš meni?”. Ova pitanja često ostaju bez odgovora, što dodatno povećava osjećaj frustracije i ljutnje. Ideja da Bog dopušta patnju, osobito patnju nevinih, mnogima je teško prihvatljiva. Čak i oni koji nisu duboko religiozni mogu osjećati ljutnju prema višoj sili, jer je teško prihvatiti da život ponekad nema očitog objašnjenja za bol i tragediju.
Ako je Bog svemoćan, zašto ne ukloni zlo? Ako je dobar, zašto dopušta da nevini pate? Ova pitanja vode mnoge ljude do osjećaja ljutnje, ali i do dubokih egzistencijalnih dilema. Neki dolaze do zaključka da je patnja posljedica čovjekove slobodne volje ili nesavršenosti svijeta, dok drugi ostaju ogorčeni, nesposobni pronaći mir u takvom objašnjenju.
Učinjena vam je nepravda, povrijeđeni ste, prevareni i ljuti na Boga?
Bez obzira na negativnu stvar koja se dogodila u vašem životu, može vas ostaviti da se osjećate kao da Bogu nije stalo – ili da se pitate zašto nije intervenirao kada je trebao.
U redu je preispitivati kušnje s kojima se vi ili netko koga volite suočava. Kroz povijest, ljudi su se borili da shvate zašto se takve stvari događaju. Čak i ljudi u Bibliji poput kralja Davida, Mojsija i Habakuka nisu oklijevali reći Bogu što osjećaju.
David je napisao: “Ta dokle ćeš, Jahve? Zar ćeš se uvijek skrivati? Hoće li gnjev tvoj k`o oganj gorjeti?” (Psalam 89,46). Prorok Habakuk je povikao: “Dokle ću, Jahve, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi “Nasilje!” a da ti ne spasiš?” (Habakuk 1, 2). Mojsije je, dok je vodio skupinu ljudi koji su se žalili u njihovu domovinu, rekao Bogu: “Zašto zlostavljaš slugu svoga?” (Brojevi 11, 11).
Ove velike biblijske ličnosti nisu bile imune na patnju i osjećaj nepravde. Bili su iskreni u pogledu svojih osjećaja, ali su također priznali da je Bog svet i da su Njegovi putovi iznad naših putova (Izaija 55, 8).
Postoji razlika između hrvanja s pitanjima i prkosne pobune protiv Boga
Dakle, postoji razlika između izražavanja svoje ljutnje Bogu i ljutnje na Boga. Prvo je sasvim u redu, ali nije u redu biti ljut na Boga.
Kao nesavršeni, ograničeni ljudi, ne priliči da se ljutimo na svemoćnog Boga. On vidi širu sliku, mi ne; On vlada nad svime, mi ne.
Bog nije stvorio zlo i ne namjerava vam nauditi. Što god da ste doživjeli nije osobni napad od Boga, već ili rezultat zla i nepravde u svijetu ili Božjeg pročišćavanja kako bi vas konačno ojačao zbog svoje ljubavi prema vama.
Ljutnja je valjana reakcija na poteškoće, ali kada se ne obuzda, može dovesti do neprijateljstva ili gorčine i izjedati vas iznutra. Zato Biblija kaže u Efežanima 4:26, “Ljutite se i ne griješite” – jer kada ljutnji damo uporište, to može dovesti do svih vrsta negativnih misli i djela.
Teret koji nosite, problem s kojim se suočavate, nevolja koje se ne možete riješiti – može biti bolno, neodoljivo i frustrirajuće. Što god bilo, nema ničeg lošeg reći Bogu o tome. Zapravo, On već zna! Samo pazite da svoj bijes ne usmjeravate na Onoga koji vas voli i želi vam pomoći da prođete kroz to.
