Ponekad primjećujem da se u pozadini kritike na istaknuto mjesto koje se danas pridaje Svetom Duhu nalazi strah.
Ćutim strah u srcima nekih članova, koji nisu sigurni što će si nakopati na vrat ako se prepuste Svetom Duhu i dopuste mu neograničen pristup u svako područje svojih života – emocionalnog života, poslovnog života, obiteljskog života, spolnog života – svoje sudbine.
Osjećam strah u srcima nekih duhovnika, koji kao da se plaše da će, oslobodi li se Sveti Duh u njihovoj zajednici, nastati opći rasap i nered: luđaci svakojakih boja paradirat će sa svojim osebujnostima u Gospodinovo ime, i nitko ih više neće moći obuzdati. Uostalom, kako ćeš zatvoriti usta čovjeku koji misli da je glas Božji? I tako se čvrsto odlučuju da u svojoj crkvi neće trpjeti ništa od tih karizmatskih pojava. Ne, hvala, ovdje ne!
Potpuno razumijem oba shvaćanja. I ja sam sam ih ranije zastupao. Međutim, sada nisam siguran jesu li sasvim valjana. Sjećam se da je u Starom zavjetu Duh Gospodinov prodorna sila, Božji vjetar, po goloj snazi sličan jugu ili buri, koja se uz fijuk spušta u udoline i trga grmlje iz zemlje.
Prisjećam se da se u Novom zavjetu Duh uspoređuje s vodom koja plavi isušenu zemlju, ili ognjem koji plamti sve dok ne uništi trsku i ne očisti temelju kovinu. Pomišljam na vjetar koji ”puše gdje god hoće.. Tako je sa svakim koji je vođen od Duha” (Ivan 3,8) I obuzet sam snažnom slutnjom da Isusovu Duhu treb vjerovati, a ne obuzdavati ga. To je teško i riskantno učiniti.
Duh se smije našim ljudskim pokušajima da njime upravljamo. On je suveren Gospodin Bog među nama. Neće se dati ograničiti. Stoga se nemoj brinuti što ne možeš njime upravljati ni u osobnom životu, ni u zajednici. Zašto bi to i želio? Nije li on mudriji od tebe? Ne zna li on što radi? Zapamti da je Duh Isusov Duh koje je blag i ljubazan i da nam želi samo ono što je za nas najbolje. Upamti da on dolazi od Oca, koji svojoj djeci daje samo dobre darove i neće kruh zamijeniti kamenjem, ni ribu škorpionima. Gospodin koji je Duh želi nas preobraziti kao pojedince i kao crkvu prema Kristovu liku, i grubo će se ponijeti prema nama jedino ako se grubo odupremo.
Ali ne znači li sve to dati odriješene ruke neuravnoteženoj struji? Nikako, ukoliko u crkvi postoji mudro rukovođenje. Oni koji tvrde da posjeduju duhovne darove moraju dopustiti da ih se provjeri. Osim toga, oni trebaju potkrijepiti te tvrdnje svetim životom, poniznošžu i ljubavlju, želi li da ih sluša crkva koja nipošto nije uvjerena da Duh govori kroz njih. I obratno, oni koji su sumnjičavi prema novom oduševljenju, novom stilu štovanja i naoko pretjerano neobičnim tvrdnjama izraženim u ime Svetoga Duha, također moraju ostati pošto-poto otvoreni i susretljivi.
Sveti Duh radi na ujedinjavanju Kristova Tijela, a ne na njegovu dijeljenju. On to može – i stvarno će to i učiniti – sve dok budemo izvršavali obavezu da ”odražavamo jedinstvo Duha u svezi mira”. A to znači biti otvoren i prema Duhu, i prema ljudima koji više ističu druge stvari; a možda nešto možemo i od njih naučiti!
Autor: Michael Green, prema poglavlju iz knjige ”Kako reći riječ”
