Prva znanstvena revolucija koja je dovela u pitanje kršćansku vjeru sada je dio svjetonazora gotovo svakog kršćanina i svakog nekršćanina.
Međutim, u početku se činilo da ova nova zamisao potkopava kršćanski pogled na mjesto koje ljudska bića imaju u Božjem svijetu.
U središtu ovakve revolucije jest zamisao koja kaže da Zemlja nije u središtu svemira, nego da se umjesto toga okreće oko Sunca, zajedno s ostalim planetima. Sada ovu zamisao uzimamo zdravo za gotovo, no na početku na nju se gledalo s prijezirom i izgovarala se u strahu od osude.
Srednjovjekovni pogled, da je Zemlja nepomično središte svemira, poznat kao geocentrizam, došao je od drevnih Grka i postao je dio javnog narativa u 2. stoljeću prije Krista zahvaljujući poganskom astronomu Ptolemeju.
Iako se o ovom sustavu nije naučavalo u Bibliji, srednjovjekovni kršćani lako su ovakve zamisli pretočili u različite biblijske tekstove. Dio Biblije koji se najčešće citira kako bi se dokazao geocentričan položaj Zemlje jest Jošua 10, 13: „I stade sunce i zaustavi se mjesec sve dok se nije narod osvetio neprijateljima svojim. Ne piše li to u knjizi Pravednika? I stade sunce nasred neba i nije se nagnulo k zapadu gotovo cio dan.“
Danas smatramo da bi ovo za čovječanstvo bilo najvažnija stvar u svemiru, jer bi to značilo da se sve vrti oko nas. No srednjovjekovni ljudi nisu na to tako gledali. Za njih najvažniji je bio Bog, a On je prebivao na nebesima, iznad nepomičnih zvijezda.
Zemlja je bila u podnožju nečega što je predstavljalo duboku rupu. Zbog toga mi smo bili najdalje koliko smo mogli biti od Boga. Naravno, kao bića stvorena na sliku Božju, bili smo jedinstveno povezani s njim kao njegovi predstavnici u materijalnom svemiru, što je bio primjer Boga koji koristi malene kako bi ponizio ohole.
Nadalje, tadašnja se fizika temeljila na Aristotelovom radu, što je uvelike utjecalo na mišljenje da je Zemlja nepomična kugla, koja je u središtu svemira. Osim te pretpostavke, ništa u njegovom razumijevanju fizike nije funkcioniralo. Ovo je, u kombinaciji s očitom činjenicom da Zemlja djeluje kao da je nepomična, dok nebeska tijela izgledaju kao da se okreću oko Zemlje, dovelo do stava da je svaka drugačija tvrdnja jednostavno nerazumna.
Bez obzira na to, zamisao o tome da je Sunce središte svemira pokrenula su dva srednjovjekovna mislioca.
Nikola iz Oresma u 14. stoljeću primijetio je da, ako bi Sunce bilo središte svemira i kada bi se Zemlja pomicala, to riješilo mnoge probleme u astronomiji, iako je zaključio da to nije tako. Nikola Kuzanski u 15. stoljeću tvrdio je da su mirovanje i kretanje relativni izrazi te da je jednako ispravno reći da je Sunce središte svemira kao da je i Zemlja. Ono što je važno jest da niti jedan prijedlog nije izazvao protivljenje crkve.
Kopernik: matematički izazov
Prvi ozbiljni izazov za geocentrizam došao je u sljedećem stoljeću. Nikola Kopernik, poljski crkveni dužnosnik i liječnik, proveo je veći dio svog života proučavajući astronomiju i razrađujući alternativu Ptolemejskom sustavu. On je bio pod utjecajem grčkog filozofa Pitagore, štovatelja Sunca te je zbog toga vjerovao je da se na nebu sve treba kretati jednolikim kružnim gibanjem, što nije bio slučaj u Ptolemejskom sustavu. Napisao je kratku raspravu u kojoj je iznio svoju teoriju još 1514. koju je privatno podijelio nekolicini bliskih prijatelja.
Završio je svoju cjelovitu knjigu i pristao na njezino objavljivanje tek 1543. godine, neposredno prije svoje smrti. Knjiga “O revoluciji nebeskih sfera” ili ”De Revolutionibus Orbium Coelestium” nije izazvala puno uzbuđenja. Kao prvo, argument je gotovo čisto matematičke prirode.
Objasnio je da se putanje koje slijede planeti na noćnom nebu jednostavnije mogu opisati matematičkim terminima, pod pretpostavkom da je Sunce, a ne Zemlja, u središtu svemira. Čak ni Kopernik nije shvaćao da je Sunce samo jedna od milijardi zvijezda koje slično izgledaju i koje se nalaze u svemiru.
Nadalje, urednik, luteranski učenjak Osiander, uključio je predgovor koji nalaže da je knjiga zamišljena kao matematički model, a ne opis kako funkcioniranja svemira; to je bila bezobrazna laž, koju su shvatili oni koji su mogli slijediti Kopernikove argumente. Kao rezultat toga, povjesničari su prije 1600. godine pronašli samo deset predanih Kopernikanaca.
Galileo: pogledajte sami
Ono što je postalo poznato kao Kopernikanska revolucija u potpunosti je pokrenuo jedan drugi astronom, oko 70 godina nakon Kopernikove smrti. Galileo Galilei (1564.-1642.), talijanski profesor matematike, 1609. konstruirao je teleskop, uređaj za koji je čuo da je nedavno izumljen u Nizozemskoj i njime promatrao nebeska tijela. Ono što je Galileo vidio “kroz zrcalo” nije bilo manje čudno njegovim suvremenicima od onoga na što je Alisa naišla na svojim izmišljenim putovanjima: planine i krateri na Mjesecu, sa sjenama koje je bacala sunčeva svjetlost; što dokazuje da je Mjesec sastavljen od običnog materijala, da se nije radilo o nekoj nepromjenjivoj, misterioznoj nebeskoj ”kvintesenciji”.
Osim toga, vidio je četiri mjeseca koja kruže oko Jupitera, što dokazuje da nisu sva nebeska tijela kružila oko Zemlje. Galileo je svoja otkrića objavio 1609. u Zvjezdanom glasniku, kratkoj, popularno napisanoj knjizi koja je odmah izazvala buru kontroverzi koja u nekim aspektima još uvijek postoji. Dok su pokušavali provjeriti Galileova opažanja, neki ljudi nisu mogli vidjeti Jupiterove mjesece kroz njegov teleskop; drugi su vidjeli slične male “zvijezde” oko drugih nebeskih tijela i zaključili da postoji problem s Galilejevom optikom. Neki su, potvrdili Galileova otkrića i odnosili su se prema njemu kao junaku. Glavni prigovori Galileovim tvrdnjama isprva su bili dvojaki.
Prvo, njegova opažanja doista su pokrenula pitanja o Aristotelovom i Ptolomejevom razumijevanju svemira, ali ona nisu predstavljala dokaz heliocentrizma, što je nešto oko čega se i danas slažu povjesničari i znanstvenici.
Drugo, prihvaćanje heliocentrizma bi uništilo jedini sustav fizike koji je poznat u to vrijeme, što bi učinilo cijelo polje fizike nerazumljivim. S obzirom na to, standard za dokazivanje bio je vrlo visok, što znači da je sumnjičavost bila opravdana. Nažalost, Galileo je u svojim djelima imao sklonost prema popularnoj publici, kako bi ljude koji se s njim ne slažu ismijali. To je razbjesnilo većinu tadašnjih znanstvenika, od kojih su mnogi bili i članovi klera. Tako su po prvi put napadi na heliocentrizam počeli isticati odlomke iz Biblije. Jedan svećenik, Caccini, navodno je održao propovijed protiv Galilea koristeći pomalo uvrnutu verziju Djela apostolskih 1,11: “Vi ljudi, pobornici Galilea, zašto stojite i zurite u nebo”? Međutim, glavni tekst koji je korišten protiv Galileja odnosio se na spominjanje Sunca koje stoji mirno (Jošua 10,13), što je ranije spomenuto.
Rasprava je tako prešla s astronomije na teologiju. Galileo je odgovorio na ove teološke kritike u Pismu velikoj kneginji Christini (1615.), jednom od klasičnih spisa o odnosu između znanosti i teologije. Galileo je u ovom pismu tvrdio da biblijski odlomci poput Jošue 10,13 govore običnim jezikom i opisuju fizičke događaje onako kako ih promatraju ljudski promatrači.
Galileo nije sumnjao da se događaj u Jošui dogodio i da je bio čudo, ali je oštro zanijekao da je Biblija namjeravala točno odrediti kako se događaj dogodio. Po njegovom mišljenju “sveta Biblija i fenomeni prirode podjednako proizlaze iz božanske Riječi”, tako da Bog nije ništa manje “izvrsno otkriven u djelima Prirode nego što je u svetim izjavama Biblije”.
Galileo se rječito zalagao za slobodu proučavanja činjenica prirode što ne smije biti ometano teološkim tumačenjima Biblije. Kako bi se odbacilo takvo ispitivanje, upozorio je na sljedeće: “Bilo bi neophodno zabraniti ljudima da gledaju u nebo”, i implicitno bi se osporilo mnoga biblijska pisma koja uče da se Bog otkriva “u otvorenoj knjizi o nebu”. Tijekom svog života Galileo je podržavao potpunu istinu Biblije i njezin autoritet.
Religijski aspekt rasprave ubrzo je doveo do toga da su vlasti Katoličke crkve zapovjedile Galileu da ne brani Kopernikova stajališta kao znanstvenu činjenicu, iako mu je bilo dopušteno da o tom pitanju raspravlja hipotetski. Jedan od Galileovih prijatelja bio je izabran za papu Urbana VIII. Galileo je dobio njegovo dopuštenje za pisanje knjige o geocentrizmu i heliocentrizmu, pod uvjetom da ne zagovara heliocentrizam. Urban je čak ponudio svoje prijedloge o tome kako riješiti to pitanje.
Galileo je 1632. objavio Dijalog o dva glavna svjetska sustava, Ptolemejevom i Kopernikanskom. Dijalog je predstavljao tri lika: jednog koji brani Ptolemejev sustav, jednog koji brani Kopernikanov sustav i trećeg neutralnog sudionika po imenu Simplicius; simplicio znači glupan na talijanskom, koji pokušava razumjeti probleme. Naravno, kopernikanski sustav pobjeđuje i da stvar bude gora, ideje pape Galileo objašnjava kroz Simplicusa. Urban se prirodno osjećao izdanim, pa je knjigu zabranila katolička crkva, a Galileo je bio prisiljen priznati da je proučavao herezu. Proći će više od 300 godina prije nego što će Katolička crkva službeno priznati pogrješku time što je osudila razmišljanje Galilea.
Sekularna nebesa
Kontroverza oko Galileja postala je začetnik sukoba između znanosti i religije. No ipak se ovo tumačenje oslanja na ozbiljno iskrivljavanje događaja. Unatoč tome, ne kršćani ga često vide kao potkopavanje samih temelja kršćanskog svjetonazora.
Robert Funk, utemeljitelj Isusovog seminara, društva radikalnih učenjaka koji publiciraju krajnje skeptično odbacivanje biblijskih izvještaja o Isusovom životu i učenjima, govori u ime mnogih kritičara biblijskog kršćanstva:
”Krist vjerovanja i dogme, koji je bio čvrsto postavljen na jasnom mjestu u srednjem vijeku, više ne može zahtijevati pristanak onih koji su gledali nebesa kroz Galileov teleskop. Stara božanstva i demoni bili su izbrisani s neba tim izvanrednim staklom. Kopernik, Kepler i Galileo razgradili su mitološka prebivališta bogova i Sotone i ostavili nam svjetovna nebesa”.
Ovo mišljenje o značaju Kopernikanske revolucije moglo bi biti iznenađenje za Kopernika, Galilea i Keplera; Kepler je bio još jedan astronom koji je razrađivao značajne detalje Kopernikanskog sustava u isto vrijeme kad i Galileo. Sva trojica bili su pobožni kršćani koji su gorljivo vjerovali u Bibliju i Isusa Krista. Kopernik je bio dužnosnik rimokatoličke crkve koji se smatrao ispunjavanjem svoje dužnosti traženja istine. Johannes Kepler (1571.-1630.) bio je njemački protestant koji je zadržao svoju pobožnu vjeru u Krista, unatoč vrlo teškom životu i tomu što je naišao na odbijanja sa svih strana. Kao što smo vidjeli, Galileo je bio vjerni katolik koji je dobro poznavao Bibliju i kršćansku teologiju, kao i matematiku i astronomiju.
Nova znanost rezultirala je pogledom na fizički svemir koji sadrži više skromnosti. No, nije umanjila Božju slavu i definitivno nije ukazivala na nepostojanje Boga.
Autor: dr. Kenneth Boa; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Christianity.com
