Kad sam imala pet godina, tata je pozvao mene i moju stariju sestru u svoj kućni studio. Kao i većina glazbenika i producenata u Nashvilleu, imao je podrumsku sobu opremljenu svime što je potrebno kako bi mogao snimiti pristojan demo: tamnu zvučno izoliranu kabinu s mikrofonom i stolicom, drugu sobu s zvučnom pločom i debeli stakleni prozor između, za davanje znaka “palac gore” između snimaka. Pustio me da prvo pokušam. Stajala sam u maloj sobi i pjevao uz stazu svirajući kroz ogromne slušalice. Za otprilike tri minute gubila sam zanimanje. Počela sam se žaliti da mi slušalice stišću uši, a tata me pustio da se vratim sviranju. Onda je došao red na moju sestru Sophie. Očito je to bio dan kada je moj tata otkrio Sophien glas.
Na čemu su radili? Čula sam to tek nekoliko tjedana kasnije kada su moji roditelji doveli prijatelje na večeru. Moj tata je spomenuo vježbu koju su odradili, a naši gosti su je htjeli čuti. Svi su sjeli u dnevnu sobu, ali ja iz nekog razloga nisam ušla.
Stajala sam u hodniku vani dok se pjesma čula i Sophiein je glas probio u zrak.
Čak i sa sedam godina, glas joj je bio jasan, snažan i kontroliran. Moj mali trbuh se prevrnuo. Zgrčio sam se ispred vrata dok su gosti reagirali. Moj tata je skromno stišavao glasnoću nakon prve minute. Zašto sam izašla iz studija? Zašto sam tako brzo odustala? Zašto nisam vidjela da će to dovesti do toga da se Sophie pokaže dok sam ja ostala stajati u hodniku?
Željeti nešto protiv drugih
Miris pjenaste izolacije u kabini za snimanje postat će mi vrlo poznat u godinama koje dolaze. Moj tata je napravio sjajan posao, time što je uključio svako od svoje djece u glazbu svog života. Svoje je kćeri redovito pozivao sa sobom na pozornicu tijekom crkvenih koncerata. Kasnije je koristio veze kako bi nas sve zaposlio kao pjevačice za dječje projekte, što nam je omogućilo da štedimo za buduće automobile ili fakultete. Producirao je i platio mi da snimim CD s obradama jazza kad sam imala petnaest godina i uvijek je bio jedinstveno podržavao moj glas; čak i ako sam znala da je idio-sinkratičniji i manje moćan od Sophienog. Nju su uspoređivali s Mariah Carey, mene s Billie Holiday, moje mlađe sestre kasnije su uspoređivale s The Wailin’ Jennys, a moj je tata uspio biti obožavatelj svega toga. Ali kad pogledam unatrag, šokira me prepoznavanje ovog trenutka kao najranijeg procvata zavisti u mom životu. Gledajući unatrag kroz desetljeća, mogu vidjeti petogodišnju sebe kako stoji u hodniku. Poriv njezina srca je nepogrešiv.
Priželjkivala sam da moj tata ne pusti CD. Željela sam da je CD ogreban ili izgubljen. Željela sam da njezin glas ne zvuči tako. Željela sam da gosti nisu tu kako bi čuli njezin glas. Zapravo, željela sam da je slava njezina glasa maknuta iz postojanja.
Nejednakost i pogled koji je važan
Slava glasa poput Sophie je namjerni dar od Boga slave. On cijelo svoje stvaralaštvo pečatira ovom slavom, iako čovječanstvo ima dvostruki udio.
Čovjek, koji je stvoren na sliku Božju, “okrunjen je slavom i čašću”. (Psalam 8,5) Njegova slava je posuđena, refleksivna, izvedenica. Ali to je stvarno. A budući da je to stvarno, Njegova su ljudska bića, koja su svi „slavu besmrtnog Boga zamijenila slikama“ (Rimljanima 1, 23) potaknuta na odgovor na to. Čak i u malim količinama. Čak i u privremenim oblicima koje nalazimo kod naših bližnjih stvorenja.
Slava karizme, kompetencije, inteligencije, ljepote, umjetničkog talenta, bogatstva, sigurnosti odnosa, sve to daje nam osjećaj da prstima dodirujemo zaključana vrata samog neba. Mi moramo odgovoriti, bilo u divljenju, u uživanju, u obožavanju ili kao petogodišnja Tilly u užasu i mržnji. Postoji naziv za taj užas i mržnju: zavist.
Najskromniji od užitaka
Snaga našeg užasa nad slavom drugih odgovara snazi našeg apetita. Ne samo da želimo uživati u slavi, želimo biti obavijeni slavom, preuzeti dio nje u sebe. Ova želja može biti dobra i kreativna. U raspravi o nebeskoj slavi, C.S. Lewis je rekao da mu je uvijek bila neugodna ideja da nas “vječna težina slave” (2. Korinćanima 4, 17) čeka na nebu. Kakva bi ovo mogla biti slava? Čudio se. Slava, poput isprazne vrste koju tražite među svojim vršnjacima? Osjećao je da je nemoguće poželjeti slavu, a isto tako biti ponizan, sve dok mu nešto nije kliknulo:
„Očigledno me je sve ove godine spriječilo da shvatim što je zapravo najskromnije, naj djetinje, najkreativnije od užitaka, dapače, specifično zadovoljstvo inferiornih: zadovoljstvo zvijeri pred ljudima, dijete pred svojim ocem, učenik pred svojim učiteljem, stvorenje pred svojim Stvoriteljem.“ (Težina slave, 37)
Čovječanstvo je stvoreno “da slavi Boga i uživa u njemu zauvijek”, prema riječima westminsterskog katekizma. Ali taj proces nikada nije mogao ostaviti čovjeka nepromijenjenim. On je također stvoren da se i sam proslavi, okrunjen slavom vječnog zadovoljstva svoga Oca u njemu.
Maleno srce zavisti
Jedna od naših najosnovnijih potreba je da nas gledaju Oči koje su važne i da nam se u Glasu koji je važan kaže: “Bravo, dobri i vjerni slugo. Uđi u radost gospodara svoga”. (Matej 25,21) Nije dovoljno gledati na njegovu slavu; želimo da nas puste unutra. Želimo se preobraziti, biti sjajni, biti dovoljno jaki da bez srama uživamo u Njegovoj slavi. Osmišljeni smo kako bismo mogli vidjeti zadovoljstvo u očima našeg nebeskog Oca.
Ovo je moja povezanost s petogodišnjom ja. Poput drugog Kaina, reagirala sam u grješnom nezadovoljstvu, kada je moja sestra dobila “Bravo” od mog zemaljskog oca. Nisam mogla podnijeti da moj otac hvali moju sestru, jer zavist želi hvalu samo za nas same. Zavist vjeruje u laž da je Božji svemir u svojoj srži oskudan. Zavidno srce je premalo. Ne može pojmiti Boga, koji je neograničen u svojim izrazima zadovoljstva i preplavljujuće ljubavi. Naši pali umovi uistinu vjeruju da nema dovoljno Njegovih obilja za sve. To znači da ako je netko drugi dobio dio posuđene slave, veličanstveni talent, ljepotu, vještinu, posao ili intimnu vezu, to onda znači da će manje biti za mene.
Što može istisnuti zavist?
Nisu samo djevojčice u slušalicama gladne slave. Svi mi tražimo ljepotu, svjetlo i slavu u svojim slobodnim trenucima; kada gledamo televizijske serije, slušamo naše pjesme, kupujemo svadbene fotografe, pješačimo stazom uz jezero, ispreplićemo svoje duše u tijelu s drugim dušama u tijelu, objavljujemo naše ažuriranja, ljubeći našu djecu i ušuškavajući se u separeu lokalnog kafića za duboki razgovor. Mi smo tragači za slavom, njušimo vjetar i promatramo horizont. Neka stvar šapće, koliko god lažno, koliko god tiho, o našem Bogu i Ocu, a mi ćemo trčati za njom.
Nakon svih ovih traženja, kako možemo vjerovati dobrim vijestima kada dođu? Predobro je da bi bilo istinito; previše je za podnijeti:
„Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše dade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego – od Boga.“ (Ivan 1, 9-13)
Vani smo u hodniku, ljuti zbog toga što je još jedno Božje dijete dobilo slavu koju mi nismo dobili. Pitamo se hoće li Očeva ljubav nestati prije nego što uđemo u sobu, hoće li nas pogledati kao što je Izak pogledao Ezava i reći: “Oduzeo je tvoj blagoslov”. (Postanak 27, 35) Ne možemo zamisliti kakva bi slava to ispravila.
Koja bi slava mogla otkloniti žalac da si siromašan dok je drugi bogat, da si samac dok je drugi u braku s djecom, da dajemo sve od sebe da napravimo osrednje slike dok bližnji oko bez napora stvara remek-djelo?
Slava će progutati zavist
Postoji, međutim, slava koja će progutati žalac nejednakosti, iako nije obećala da će ukloniti samu nejednakost: ovo svjetlo nam je dalo pravo da postanemo djeca Božja. A ovo je slava koja može učiniti takva čuda:
„I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.“ (Ivan 1, 14)
Zadovoljstvo Očevo će nas obuzeti i progutati sve ostalo, zadovoljstvo zbog onoga što je Krist učinio u naše ime, zadovoljstvo jer smo iznutra prerađeni u njegovu slavnu sliku. Sada izgledamo kao Krist, Njegova će nas slava jednog dana obaviti i preobraziti. Počelo je čak i sada:
„A svi mi, koji otkrivenim licem odražavamo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu.“ (2. Korinćanima 3, 18)
Zavist nema izgleda. Posljednjeg dana bit će progutana u slavi. Ipak, dođi Gospodine Isuse.
Autorica: Tilly Dillehay; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
