Ako želimo suditi drugima onda bismo trebali imati besprijekoran život. Takav život je imao samo Isus Krist.
Iza zapovijedi ‘ne sudi’ slijedi upozorenje ‘…ili će i tebi biti suđeno… I kako budeš mjerio, tako će ti biti mjereno…’ (Matej 7,1-2). Jezikom sudnice, ako pokušavamo zauzeti sudačku stolicu, završit ćemo na optuženičkoj klupi. Bit ćemo sami sebi suci. Ako osuđujemo druge, osuđeni smo.
Zašto ne bismo trebali suditi drugima?
Ako sudimo, drugi će nas suditi jednakom oštrinom. Oni koji osuđuju moraju očekivati da se s njima postupa na sličan način. U konačnici, stvorit ćemo osuđivačko okruženje, a tragedija je ako se to dogodi u crkvi. Možda je vođa taj koji je prosuđivan od drugih, ili je zajednica ta koja je prosuđene od ‘oštrog nedjeljnog propovjednika’.
Ništa ne može brže isprazniti crkvu od ovakve atmosfere. Pokušavamo izbjeći kritikama sklone ljude zato što, duboko u sebi, sumnjamo da, ako kritiziraju druge, vjerojatno će jednako tako kritizirati i nas kada im okrenemo leđa. S vremenom, samoimenovani sudac shvaća da je jedina osoba s kojom se može povezati, on sam. Ako se suprotstavimo drugima u njihovim osudama na naš račun, ne trebamo ni mi njih osuđivati.
PROČITAJTE: Ne sudite, da ne budete osuđeni!
Kada Isus kaže: ‘Ne sudite jer ćete inače i sami biti osuđeni’, vjerojatno ne misli toliko na našu vlastitu prosudbu, ili prosudbu drugih, koliko na sud Božji. (Premda bi prva dva mogla biti posljedica ovog trećeg.) Pasiv grčkog glagola sugerira da je Bog posrednik ovog suda, kao što možemo vidjeti i u Matejevom evanđelju 6,14-15; 18,23-25.
Samo Bog može suditi
Bit ćemo mudri ako ne uzurpiramo isključivo pravo Suca cijele zemlje, zato što smo beznadno neosposobljeni za to. Ni jedno ljudsko biće nije pozvano suditi drugome. Zapravo, htjeti biti sudac nad drugima jedan je od korijena grijeha. Knjiga Postanka 3. poglavlje govori nam kako je zmija riječima iskušavala Adama i Evu, ‘I vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo’ (Postanak 3,5). Korijen grijeha je želja da budemo poput Boga, čiji je jedan od aspekata da bude sudac nad drugima. Isus nas oslobađa od toga jer je On sudac i uzima taj teret od nas. Za početak, nitko od nas nije dovoljno dobar za to, jer svi smo mi grešnici. Kako Pavao kaže:
Zato nemaš isprike – tko god ti bio – o čovječe koji sudiš, jer o čem sudiš drugog, ti samog sebe osuđuješ, budući da ti, suče, običavaš učiniti isto. A znamo da se kazna Božja vrši sukladno istini kad onima koji takvo što čine. Misliš li, o čovječe, koji sudiš onima koji takve stvari čine, da ćeš izbjeći kazni Božjoj dok i sam isto činiš? (Rimljanima 2,1-3).
Kao drugo, svi smo mi puni predrasuda, ma koliko voljeli misliti o sebi kao nepristranima i objektivnima. Moj prijatelj radi za vodeću firmu ovlaštenih poslovanja te je uključen u regrutiranje vježbenika s fakulteta. Kao dio njihove obuke, bili su zamoljeni da popune jedan papir. Zamoljeni su da iznad središnje crte nabroje predrasude koje misle da imaju, a ispod, predrasude koje primjećuju kod drugih a koje oni nemaju. Rezultat je bio da su iznad crte naveli beznačajne stvari, ali ispod crte naveli su značajne stvari poput rasizma, seksizma, veličine i izgleda. Suočeni s ovakvim potpunim neslaganjem, morali su priznati da možda i sami imaju velike predrasude.
Treće, nikada ne znamo sve činjenice. Samo Bog zna što je ‘sakriveno u tami’ i što su ‘nakane srdaca’ (1. Korinćanima 4,5). On jedini može suditi i uzeti u obzir ono što mi često ne uzimamo – na primjer, prednosti koje neki imaju u kršćanskim domovima i lagodnim životima, i nedostacima koje drugi imaju u smislu porijekla i temperamenta. Gospodin će suditi pravovremeno. Kao što Pavao piše: ‘Moj je sudac Gospodin. Zato ne sudite prerano, prije nego dođe Gospodin! On će osvijetliti što je sakriveno u tami i objaviti nakane srdaca’ (1. Korinćanima 4,4-5).
Bit ćemo suđeni prema našim vlastitim mjerilima
Neki su rabini propovijedali da Bog ima dvije mjere: mjeru pravednosti i mjeru milosrđa. Na nama je izbor, ovisno o tome kako smo običavali suditi druge. Ukoliko inzistiramo na pravednosti, pravednost ćemo i primiti. Ako smo milosrdni, primit ćemo Božje milosrđe. Kao kršćani, iskusili smo izuzetno milosrđe, oprost od Boga. Ljubav i milost prosutu po nama.
VIDI OVO: Kada kršćani trebaju suditi, a kada ne trebaju?
On stalno oprašta i ne odnosi se prema nama onako kako bi to naši grijesi zahtijevali. Ako se Bog tako odnosi prema nama, svakako bi se i mi trebali odnositi prema našoj braći i sestrama na isti način. Pozvani smo da volimo kao što on voli nas; ‘svemu vjerujemo’ i ‘svemu se nadamo’ (1. Korinćanima 13,7). Moramo uvijek biti spremni vjerovati drugima i uvijek biti spremni na oprost, razumijevanje i ljubav.
Autor: Nicky Gumbel; iz knjige ”Izazovni životni stil” (EPC Radosna vijest Split)
