Postoji vrijeme u našem duhovnom životu kada nas ljudski savjeti, simpatije pa ni vjerski obredi ne mogu utješiti niti nam pomoći. Zašto milostivi Bog ovo dopušta?
Možda zato što smo predugo živjeli bez Njega pa nam je oduzeo sve na što smo se oslanjali da bi nas tako priveo k sebi. Divna je stvar živjeti uz izvor.
Dok su naše posude pune, zadovoljno kao Hagara i Išmael, odlazimo u pustinju; kada nestane vode ništa nam ne preostaje osim vapaja: ”Ti me Bože vidiš!” Slični smo izgubljenom sinu — volimo svinjska korita i zaboravljamo na dom svog oca.
Zapamti, možemo napraviti korita i svinjske ljuske i od oblika religije, sve je to lijepo, ali kada se to stavi na Božje mjesto nema nikakvu vrijednost. Sve je idol što nas odvraća od Boga: i mjedenu zmiju treba odbaciti kao ”Nehuštan” (idol) ako se molimo njoj umjesto Bogu.
VIDI OVO: Tko su ”siromašni duhom” i zašto ih Isus naziva blagoslovljenima?
Bog želi da mu se vratimo
Izgubljeni sin nikad nije bio sigurniji kao onda kada se vratio svom Ocu jer drugdje nije našao opstanak. Naš Gospodin nam šalje glad na zemlju da mu se što prije vratimo.
Za kršćanina je najbolje da živi izravno i potpuno od Božje milosti — ostajući poslušan tamo gdje je stajao na početku — ”kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju”. Nikada nemojmo misliti da stojimo zato što smo posvećeni, što se odričemo sebe, što imamo vrline i što to osjećamo. Znajmo da je to jedino zato što je Krist ponudio žrtvu potpunog pomirenja za nas; spašeni smo zato jer smo potpuno u Njemu.
Nemajući ništa svojeg u što se možemo uzdati, oslanjajući se jedino na Isusove zasluge — na Njegove muke i Njegov sveti život, jedini sigurni temelj spasenja nam pruža Isus. Ako smo stvarno žedni, sigurno ćemo se s čežnjom vratiti pravom izvoru života.
Autor: Charles Spurgeon
