Mnogi kršćani se žale kako im je život težak. Je li težak život Božja volja za nas? Koja je svrha takvog života?
Ako biste me pitali što smatram jednim od najutješnijih biblijskih odlomaka, moj bi vas odgovor mogao iznenaditi: Psalam 90 i Knjiga Propovjednika.
Psalam 90 je dirljivo tugovanje Izraela, u kojemu su, iako su Božji izabrani narod, također Adamova djeca, podložni Božjem pravednom gnjevu zbog njihova grijeha. Mojsijeva poezija u Psalmu 90 vodi nas, korak po korak, duboko u podrum njihove kratkoće života, boli i muke. Treći stih započinje taj silazak ponavljanjem Božjih riječi upućenih Adamu u Postanku 3, 19:
„U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.“
„Smrtnike u prah vraćaš i veliš: “Vratite se, sinovi ljudski! Razgoniš ih kao jutarnji san, kao trava su što se zeleni: jutrom cvate i sva se zeleni, a uvečer – već se suši i vene. Zaista, izjeda nas tvoja srdžba i zbunjuje ljutina tvoja. Naše si grijehe stavio pred svoje oči, naše potajne grijehe na svjetlost lica svojega. Jer svi naši dani prođoše u gnjevu tvojemu, kao uzdah dovršismo godine svoje.“ (Psalam 90, 3; 5-9)
Nismo baš sigurni u detalje; možda je, kao što Allen Ross tvrdi, Mojsije napisao ovaj psalam na kraju izraelskog četrdesetogodišnjeg lutanja. Kakva god bila specifična pozadina, Izraelci su prošli kroz razdoblje intenzivne patnje i tako su na teži način naučili da Božji gnjev protiv njihovog grijeha znači da će, čak i ako budu živjeli neuobičajeno duge živote, njihove najbolje godine biti samo napor i nevolje, koje će uskoro nestati.
Dobra, ali neshvatljiva briga
Propovjednika je najbolje shvatiti “kao zadivljujuće, ali potpuno ortodoksno tumačenje Postanka 1-3”, kako primjećuje David Clemens. Konkretno, čini “bolne posljedice pada središnjim dijelom“, pojašnjavajući koliko uznemirujući može biti život nakon pada. Propovjednik zna da Bog općenito upravlja svojom providnošću kroz redovite uzročne procese u svijetu (Propovjednik 1, 4-7, 9). Budale i lijenčine uglavnom dobivaju ono što zaslužuju, jer se odbijaju prilagoditi uređenim obrascima stvaranja (Propovjednik 4, 5; vidi također Izreke 6, 6-11; 20, 4; 24, 30-34). Mudrost je bolja od ludosti, jer mudri razumiju i poštuju te obrasce i tako mogu vidjeti kamo idu, dok se budale spotiču u mraku (Propovjednik 2, 13-14).
No ipak “svima im se događa vrijeme i prilika” (Propovjednik 9,11). Drugim riječima, ono što Bog, tijekom svoje redovne providnosti, određuje strukture i procese stvaranja da nam donesu, nije samo izvan naše kontrole, već i izvan našeg saznanja. Ipak, ništa se ne može dodati onome što Bog čini, niti mu se išta može oduzeti. “Bog je to učinio da se ljudi boje pred njim” (Propovjednik 3,14).
Zdrav, sveti strah od Božje skrbi nas tako drži poniznima i ovisnima, dok priznajemo da je On tako uredio život “pod suncem” da, koliko god se trudili razumjeti što je bilo ili jest ili će biti, nećemo dokučiti mnogo. “Nitko ne može shvatiti što se događa pod suncem. Unatoč svim njihovim naporima da ga potraže, nitko ne može otkriti njegovo značenje. Čak i ako mudri tvrde da znaju, oni to zapravo ne mogu shvatiti”. (Propovjednik 8,17)
Točnije, iz onoga što se događa ne možemo razlučiti koga Bog istinski voli, budući da se isti događaji događaju i dobrima i zlima. U ovom palom svijetu, pravednost nije uvijek nagrađena, a zloća ne dobiva uvijek kaznu koju zaslužuje: „Taština se događa na zemlji, da ima pravednika kojima se događa po djelima zlih. , a ima i zlih ljudi kojima se događa kao što djelima pravednih”. (Propovjednik 8, 14; 7,15). Kako će Bog raspodijeliti dobro i zlo, radost i tugu, lakoću i poteškoću svakome od nas u našem zemaljskom životu, nadilazi naše razumijevanje (Job 9, 1-12; Luka 13, 1-5).
Bog nas nije napustio
Oštra stvarnost Psalma 90 i Propovjednika može djelovati obeshrabrujuće. No ipak, apostol Pavao nam kaže da je “sve što je u prošlosti napisano, napisano za našu pouku, kako bismo ustrajnošću o kojoj se uči u Pismu i ohrabrenjem koje ono pruža imali nadu”. (Rimljanima 15, 4) Dakle, kako nas ovi odlomci ohrabruju i daju nam nadu? Oni nas podsjećaju da je, od pada, patnja uobičajeni dio ljudskog života pod režimom grijeha. Božji sudovi u Postanku 3, 16-19 predviđaju neke od vrsta patnje koje su sada endemske ljudskom životu. Postanak 4 zatim govori koliko mučan ljudski život može biti: Adamov i Evin prvi sin, Kain, ubija njihovog drugog sina, Abela, a zatim je osuđen kako bi bio bjegunac i lutalica u zemlji.
Ipak, ne smijemo zaključiti da će naši životi biti ništa drugo do ne olakšana patnja. Obraćajući se poganskim mnogobošcima u Listri, Pavao ih podsjeća da Bog nije ostavio sebe bez svjedoka “jer je dobro učinio dajući vam kiše s neba i plodna razdoblja, nasitivši srca vaša jelom i radošću”. (Djela apostolska 14,17) Evine će kćeri tjelesno i emocionalno patiti, dok se budu udavale i stvarale obitelji (Postanak 3, 16), ali također mogu doživjeti veliku radost u svojim brakovima i obiteljima. Adamovi sinovi uvijek će morati zarađivati za život (Postanak 3, 17-19), ali kraj dugih dana može ipak biti zadovoljavajući ako smo radili kako treba.
Psalam 90 i Propovjednik upozoravaju nas da sada ne očekujemo utvrđenu sreću. Od pada, čak i sama kreacija uzdiše zbog svoje podložnosti uzaludnosti grijeha (Rimljanima 8, 18-21). I tako, ako nam život postane loš, to nije znak da je kršćanstvo neistinito ili da nas je Bog napustio. Zapravo, kada smo se suočili sa značajnom patnjom i preživjeli je, često doživljavamo suprotno: otkrivamo da se možemo radovati svojoj patnji, znajući da nas ona uči izdržljivosti, a ta nas izdržljivost čini jačim i dubljim na načine koji nas potiču na nadu, za naše konačno i potpuno spasenje dok osjećamo Božju ljubav prema nama kroz prisutnost njegova Svetoga Duha (Rimljanima 5,3–5; Jakovljeva 1,2–3; 1. Petrova 1,3–9).
Radost s jutrima
Biti kršćanin znači vjerovati u tjelesno uskrsnuće našeg Gospodina (Rimljanima 10,9), a vjerovati u njegovo uskrsnuće podrazumijeva vjerovanje u vlastita uskrsnuća (1. Korinćanima 15). Naša nada u konačno otkupljenje naših tijela je, kako to Pavao kaže, nada u kojoj smo spašeni (Rimljanima 8,24).
Ova nas nada, kaže nam Pavao, čuva od gubljenja duha, jer dok “naše vanjsko ja nestaje, naše se unutarnje ja obnavlja iz dana u dan”. (2. Korinćanima 4,16) Bez obzira na to što nam se događa, možemo prepoznati da će se to u konačnici računati kao nešto više od “lakše trenutne nevolje” koje nam “pripremaju vječnu težinu slave izvan svake usporedbe, jer ne gledamo na stvari koje su viđeno nego stvarima koje su nevidljive. Jer ono što se vidi prolazno je, a ono što se ne vidi vječno je”. (2. Korinćanima 4,17–18; Rimljanima 8,18). Drugim riječima, naša nas patnja može i treba potaknuti da podignemo pogled i čeznemo za onim što je Bog pripremio za nas. Što je to? To je život u kojem više nema tuge, nema više suza, kada više neće biti grijeha i smrti (Otkrivenje 21, 4). To je život potpune radosti u zajedništvu s Bogom koji je naš Gospodin pripremio za one koji ga čekaju (Izaija 64,4).
Psalam 90 i Propovjednik me potiču da gledam samo na Boga, a ne na bilo što ili bilo koga na ovom svijetu za svaku dobru stvar (Psalam 90, 13-17). Također me uvjeravaju da će, za one od nas koji smo postali Njegova djeca kroz vjeru u djelo Njegovog Sina, Božji gnjev protiv našeg grijeha trajati samo trenutak, dok će Njegova naklonost prema nama trajati zauvijek. Dok naš plač može trajati cijelu noć, beskrajna radost doći će nam ujutro. (Psalam 30, 5)
Autor: Mark Talbot; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
