Hodam s Bogom već devetnaest godina i njegova milost i ljubav nose me svaki dan. Svjedočim za čuda koja čini on za i po meni, upoznala sam i visoravni i doline s njim.
Shvatila sam da je moj život s Isusom toliko bogat da bujice svjedočanstava izlaze iz mene dajući mu slavu i hvalu, a to napisati nije lako.
DJETINJSTVO
Da biste razumjeli okolnosti, trebate znati nešto o meni: dolazim iz katoličke sredine, iz sjeverne Bačke. Pripadala sam tipičnoj mađarskoj obitelji s ocem odvjetnikom, majkom medicinskom radnicom i bratom iz očeva prvog braka. Nažalost, i taj se brak raspao kada sam imala dvanaest godina. Moje se mišljenje o braku i obitelji izobličilo, a to je utjecalo na moje kasnije odluke. Žarko sam željela da me netko voli. Očeva pažnja je bila podijeljena između mene, brata i očeve nove obitelji. Ostala sam s mamom i žudila za ljubavlju. Kažu da su to najgore godine za razvod, kada djeca ulaze u tinejdžerstvo. Ne znam. Gledajući unatrag, zapažam kako sam tražila ljubav od svakoga i u svemu bivajući u sebi duboko nesretna.
MLADOST
Nakon gomile grešaka, povreda i laži došla sam Bogu u svojoj osamnaestoj godini. Još sam uvijek imala dečka iz svijeta i nosila svoju pogrešnu sliku o ljubavi koja je bila sebična, krhka i kratkotrajna. Nisam vrednovala sebe. Bila sam sretna da me netko voli takvu jadnu, ružnu i nikakvu kakva sam bila u svojim očima. Nisam prekinula vezu ni kad me je momak prvi put udario ili kad bi me na razne načine zlostavljao. ”Promijenit će se” govorila sam ”pa i on vjeruje, molio je pokajničku molitvu i stvarno se ispričava kada me povrijedi”. Promjene nije bilo ni nakon godinu i više dana; čak je postajao grublji. Sve je to završilo silovanjem, trudnoćom i pobačajem. Bila sam u najdubljoj jami ikad. Usamljena, uplašena i ranjena kao srna koju je lovac ranio, bježala sam u svojoj patnji i nanosila sebi još veće rane. Nažalost, nisam se imala kome povjeriti …
POZIV
Nakon pola godine, Bog me je u svojoj milosti izvadio iz mog okruženja i odveo u biblijsku školu. Tamo sam nekako došla k sebi i odlučila mu služiti sa svim što imam. Bilo je to vrijeme velikih promjena, jasnih poruka i velikih očekivanja. Sve više i više bila sam sigurna da me Bog zove u Afriku. Moje kolege bez ikakvog predznanja govorili su mi da mi je mjesto tamo, da su me sanjali kako služim na crnom kontinentu.
Taiwo je bio nigerijski student koji je 1981. živio u Srbiji. Uz studiranje, služio je u evanđeoskim crkvama, a od devedesetih godina pomagao je u osnivanju kršćanske zajednice ”Calvary Chapel” u Srbiji. Poznavala sam ga od obraćenja, ali na kraju pameti nisam imala to da se udam za njega. Otac mu je umro dok sam bila u školi, tako da briga o njegovoj majci, koja je bila u sve gorem stanju zbog gubitka muža, bio je zadatak koji me je čekao na povratku. Taiwu sam, kao svom pastoru, rekla o svojoj želji da služim u Africi i da molim u tom smjeru. On me samo zagrlio bez i jedne riječi objašnjenja. Mislila sam da je to zagrljaj ohrabrenja, ali u njemu se nešto drugo odigravalo.
Nakon toga je bio jako pažljiv sa mnom, a ja sam se uplašila da sam mu nenamjerno dala povoda pogrešno tumačeći moje prijateljstvo. Iako nisam bila zaljubljena u njega, njegovo prijateljstvo mi je puno značilo. Znali smo dugo razgovarati, puno se smijati … Bilo je to pravo osvježenje u mojoj tužnoj svakodnevici. Divila sam se njegovoj ljubavi prema Bogu i odlučnosti da mu služi. Bio mi je primjer na koji sam se ugledala, moj pastor koji se brinuo za mene. Možda mi je zato bilo tako lako kazati ”da” kada me je pitao da mu budem žena. Zaručili smo se na moj dvadeset i prvi rođendan i vjenčali sljedeće godine u kolovozu, prije 15 godina.
Zašto je moj brak Božje čudo?
Ljudski gledano, imali smo uvjete za razvod.
Razlika u godinama – šesnaest sam godina mlađa od njega; zatim razlike u odgoju: ja sam odrasla u Europi, a on u Africi, ja sam bjelkinja, a on je crnac, ja potječem iz kršćanske obitelji, a on iz muslimanske, u mojoj obitelji razvodi su česti, a kod njih žena nema baš puno vrijednosti…
Mogla bih nabrajati razlike do mile volje. Ne smijemo zaboraviti ni moju prošlosti koja je sa svojim otrovima mogla nanijeti štetu. Jedina je sigurna točna u našem životu bio i jest Isus. Pošto smo Mu sve podreditli, naše razlike, prošlost, sadašnjost i budućnost, On nas je spojio na tako jedinstven način, tako da smo bez obzira na sve postali jedno.
Je li bilo nesporazuma i svađa? Naravno. U prvoj godini jednom mjesečno, nakon toga sve rijeđe. Ušli smo u brak znajući da nema povratka, a na nama je kako će nam biti u njemu. Zato smo zasukali rukave i radili na izgradnji i učvršćivanju naše bračne zajednice. Bog je u svojoj vjernosti blagoslovio naš trudi i dao nam životu u izobilju.
Kada sam zatrudnjela, Bog nam je doveo i jednu djevojčicu kojoj smo postali skrbnici. Pored novorođenčeta, imali smo odmah i tinejdžera u kući. Izazovi koji su slijedili, sve su nas oblikovali u zanimljivu oibtelj gdje kći liči na mamu, a sin na tatu. Nakon završetka više škole, kći se udala i danas smo sretni gledajući kako naše unuke rastu.
Dok razmišljam o prošlim godinama, pred očima mi prolaze vremena bolesti i radosti, gubitka i blagoslova, strahova i sigurnosti, suza i zagrljaja. Moja ljubav koja je bila tako početna, ljudska i prolazna, danas je mnogo jača i sasvim drugačija. On me još uvijek naziva anđelom kad o meni govori pred drugima, dok je on moja radost…
U vremenima kad su razvodi česti i u kršćanskim krugovima, kada se brakovi ne razlikuju od onih sklopljenih u svijetu, znam da je naša obitelj i naš brak svjedočanstvo Božje ljubavi i vjernosti. Kada savjetujemo bračne parove, njihov je izgovor da su toliko drugačiji i da je nemoguće živjeti zajedno. MI se ipak samo pogledamo, nasmiješimo i kažemo: ”Teško da ste različitiji od nas, a naš brak je bolji nego što je bio.” Nije riječ o nama, nego o Bogu koji može nemoguće učiniti mogućim na Njegovu slavu ako ga ljubimo i slušamo.
Zahvalna sam Bogu da mi je bez obzira na moje greške i padove dao novu šansu i novu milost. Promijenio je moje razmišljanje, pogled na svijet i izgradio iz mene novu osobu. Tko je u Njemu, novo je stvorenje, a Njegova milost je nova svakog jutra…
Autorica: Žuža Onasoga; Objavljeno uz dopuštenje uredništva časopisa ”Izvori”
