“Od šestoga do devetog sata nastade tama po svoj zemlji. Oko devetog sata povika Isus jakim glasom: ‘Eli, Eli! Lema sabakthani’ — a to znači: ‘Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?’” (Matej 27,45.46)
Matej bilježi ono što teolozi nazivaju “povikom odbačenosti”. Odbačena osoba smatra se napuštenom, ostavljenom, samom u potrebi. U ovom slučaju vidimo kako Isus doživljava odbačenost od strane Oca. Tama koja se nadvila nad zemljom u to vrijeme prikazivala je božanski sud (Izaija 13,9-16; Amos 5,18-20; Jeremija 13,16); Isus je u svojem iskustvu osjetio strašne posljedice grijeha, potpuno odvajanje od Oca.
On je radi nas primio božansku osudu grijeha koju smo mi trebali podnijeti. “Jednako će se i Krist, pošto je prinesen samo jedanput da uzme grijehe sviju, drugi put pokazati, bez odnosa prema grijehu, onima koji ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje.” (Hebrejima 9,28; vidi 2. Korinćanima 5,21) Isus na križu navodi riječi iz Psalma 22,2 zato što je na jedinstven način doživio ono što doživljavaju ljudi, odvajanje od Boga zbog grijeha. “Nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša.” (Izaija 59,2)
Nije bilo pretvaranja. Isus je doista osjetio Božji gnjev protiv grijeha; kazna za naše prijestupe pala je na Njega i ispunila Njegovu dušu potištenošću i užasom kada je ponio težinu krivnje, naše krivnje. Koliko je grijeh strašan u Božjim očima kada je nagnao jednu Osobu Božanstva da ponese krivnju i podnese kaznu za grijeh da bismo mi mogli primiti oprost!
Pa ipak, čak i usred ovog užasa Isus je povikao: “Bože moj, Bože moj!” Usprkos svemu što Mu se događalo, Njegova vjera ostala je netaknuta. Ostao je vjeran do kraja bez obzira na patnju, bez obzira na osjećaj da Ga je Otac napustio.
Autor: Andy Nash; Izvor: Biblija-govori.hr
