Zašto bi Bog dopustio da imamo rak ili bilo koju drugu bolest? Pitamo se ljubi li nas doista. Ako nas ljubi, zar ne bi to popravio?
Svatko ima neku boljku. Saznala sam svoju dok sam sjedila u udobnoj, lijepo dekoriranoj stolici u bolnici. U stvarnosti ništa ne može ublažiti šok; imala sam rak.
Prije osam godina moja je majka umrla od svoje „boljke“, raka pluća, a prije samo šest tjedana držala sam sestru za ruku kad ju je uzela njena „boljka“.
Sada se činilo da imam svoju; rektalni rak.
Ubrzo sam se suočila s uobičajenom borbom zračenja protiv raka, kemoterapijom, operacijom i ponovno kemoterapijom, uz dodatnu komplikaciju vrećice za ostomiju. Uz sve preglede, lijekove i medicinske pribore, tonula sam i preispitivala Boga, svoju vjeru i je li to sve zapravo samo san.
VIDI OVO: Nada za srce u očaju
Kao pastorova žena, ona koja sadi, optimist i osoba koja je vidjela kako Bog okreće situacije na najnevjerojatnije izuzetne načine, uvijek sam uspijevala pomiriti patnje kako u svijetu tako i svojih bližnjih sa svojim svemoćnim i milosrdnim Bogom.
Bog je stvorio savršeni svijet, ali kada smo zabrljali, grijeh je ušao u svijet s boli, patnjom i smrću.
Stoga je Bog u svojoj ljubavi i milosrđu poslao Isusa da riješi stvar i pomiri nas s Njime kroz Njegovu smrt i uskrsnuće. Loša je vijest da je svijet slomljen, zato postoji bol i patnja oko nas, ali dobra je vijest da je Bog poslao Isusa da ne moramo trpjeti sami.
Nemojte me krivo shvatiti. Iako su riječi raka i limfoma visjele u zraku, ništa se nije promijenilo. Još uvijek sam vjerovala u evanđelje sto posto. A ipak se sve promijenilo, jer je ovaj put bilo osobno. Ovaj put sam ja bila u boli i moje hrvanje je bilo za odgovore na moju vlastitu patnju.
Preusmjerilo se s razumnog pitanja; teološkog pitanja koje bih mogla položiti na nečiji tuđi bolnički krevet, na nepoželjno osobno pitanje, koje se smjestilo u krevetu sa mnom dok mi je morfij bio spojen na ruku.
Kad se bol neočekivano prebaci s udaljene apstraktne zagonetke na blisku i osobnu svakodnevnu borbu, počnemo sumnjati u Boga i Njegovu dobrotu, propitujući Njegovu ljubav i konačno Njegov oprost.
Kakav je to Bog?
Pitamo se kakav je to Bog kad je život tako težak. Pitamo se ljubi li nas doista. Ako nas ljubi, zar ne bi to popravio? A kad to ne učini, pretpostavljamo da smo morali nešto zabrljati i nekako ga naljutiti, inače se to ne bi dogodilo?
U takvim trenucima Božja svemoćnost postane problem. Nađemo se kako gledamo barem dvije jednako neprihvatljive opcije; ili Bog ne može popraviti stvari jer nije svemoćan, ili je svemoćan i savršeno sposoban oduzeti naše boli, ali iz nekog razloga to ne čini.
Kad god nas bol duboko dotakne, suočavamo se licem u lice s problemom Božje svemoći i moramo izabrati.
Unatoč tome što sam izgubila i mamu i sestru od raka, odlučila sam vjerovati u Božju svemoć jer nisam mogla vjerovati i pouzdati se u nekog drugog boga, onoga s ograničenim ovlastima i nedostatnim samim po sebi. Ali to me samo dovelo do čitavog novog seta pitanja na koja su mi trebali odgovori.
Dok je moj kemoterapijski koktel ulazio u moje tijelo i nakon pitanja naše djece hoću li umrijeti kao baka i tetka Jo Jo, pitala sam se zašto se to događa i zašto me Bog ne izliječi. Vjerovala sam da je svemoćan; ali sam se borila. Ne propitujući Njegovu svemoćnost, značilo bi da manje-više znam sve o Njemu; Njegovim motivima, ljubavi, dobroti, oprostu, pa čak i Njegovom smislu za humor.
Što sam učinila da to zaslužim?
Dok pišem, razgovaram i molim se s ljudima, shvaćam da nisam sama u svom preispitivanju. Dobivam e-pošte od čitatelja koji se hrvaju i boluju.
Ako je Bog dobar, zašto toliko boli? Ako mi je oprošteno, zašto se osjećam kao da je ljut na mene? Što sam učinila da to zaslužim? Zašto to ne popravi?
Kad bol postane osobna, nalazimo se uhvaćeni između Božje svemoćne sposobnosti da riješi stvari i zapažene stvarnosti da ih ne rješava. Potom, ako odlučimo vjerovati da je svemoćan, nađemo se u zamci, zarobljeni i nesigurni što učiniti s našom boli i pitanjima.
VIDI OVO: Zašto Bog dopušta urođene mane ili bolesti?
Pa kako trebamo odgovoriti?
Da budem iskrena, pokušala sam odustati, ljutiti se, okrenuti se i vjerovati suprotno od onoga što sam oduvijek znala da je istina; da je On dobar, voli me i tu je za mene, i neko vrijeme je funkcioniralo. Dok konačno moj gnjev nije sagorio i naposljetku mu se vratila, očajna za utjehom, snagom i mirom koji mogu naći samo u Njemu.
Naučila sam da bih radije živjela u napetosti nepoznatog, obavijena rukama svemoćnoga Boga, nego se okrenula prividnoj sigurnosti samoga života. Polako sam pronašla nadu u napetosti mojih neodgovorenih pitanja i boli.
Čitajući Joba, Davida, Daniela, Josipa i Pavla, shvaćamo da su i drugi bili na ovom istom mjestu napetosti; prolazili strašne poteškoće dok su slavili Boga koji je pun ljubavi, hrvali se s neodgovorenim pitanjima sa sveznajućim Bogom, osjećali se nevidljivima pod svevidećim Bogom, lutali izgubljeni i sami u prisutnosti Boga koji obećava da nas nikada neće napustiti.
Zasigurno pravo je pitanje hoću li vjerovati u Božju bezuvjetnu ljubav, dobrotu i oprost jednako nepokolebljivo kao što vjerujem u Njegovu svemoć, čak i ako me ostavlja na tom neutješnom mjestu napetosti?
Shvatila sam da je to pitanje koje svi moramo odgovoriti jer je ovdje. Dok vjerujemo Bogu kojem se odlučujemo vjerovati, koji nije samo svemoćan, nego i dobar, u vezi boli naših okolnosti i frustracije naših neodgovorenih pitanja, nalazimo nadu.
Nada prenosi mir i snagu, poziva na utjehu i omogućuje nam da nastavimo, pouzdamo se i ustrajemo kroz najneočekivanije okolnosti.
Ako smo spremni vjerovati da Bog nije samo svemoguć, nego i dobar i voli nas bezuvjetno usred naše sadašnje priče, otkrivamo opasne razine Njegove održive nade.
Znam da čak i kad sam spremna vjerovati, nisam uvijek u stanju. Bol i pitanja nadviju se nad mojim uvjerenjem. Dakle, poput Joba, Davida i centuriona prije mene, učim se tražiti Njegovu pomoć.
„Vjerujem, Gospodine! Pomozi mojoj nevjeri!“ (Marko 9,24).
Učim se napraviti zaokret, pretvoriti moja pitanja u molitve, tražiti Njegovu pomoć dok sam na ovom mjestu nepoznatog.
Gospodine, ne sviđa mi se nepoznato, ova nesigurnost je bolna, pomozi mi da vjerujem da si dobar i da me voliš unatoč mojoj boli i ovim nepoznatostima.
Pokaži mi svoju ljubav, dobrotu i prisutnost upravo ovdje u mojim suzama i gnjevu.
Sigurno, poput Davida koji je urlao svoja pitanja u noći, vapeći da mu se odgovori: Dokle, Gospodine, dokle? Jesi li me zaboravio? (Psalam 13,1-2), možemo biti iskreni i pošteni u vezi naših boli i pitanja. Zatim, poput čovjeka po Božjem vlastitom srcu, možemo položiti naše pouzdanje bez da smo čuli od našeg Boga.
„A ja se u milosrđe tvoje uzdajem, radovat će se srce moje tvojemu spasenju! Pjevat ću GOSPODU, jer mi dobro učini“ (Psalam 13,5-6).
Dok se držimo onoga što znamo da je istina, nalazimo snagu da pustimo ono što ne znamo, a tu otkrivamo nadu koja nas održava.
Držimo se ove istine kada prakticiramo zahvalnost i ponavljamo stihove pune nade. Kada puštamo pjesme sa spuštenim prozorima naših automobila i pišemo molitvena pitanja i čekamo na Njegov odgovor. Sve nam to pomaže da se smirimo na ovom mjestu napetosti i pomirimo činjenicu tko je On, ono što prolazimo i naša neodgovorena pitanja.
Moja „boljka“ raka može nestati, ali svaki tjedan dolazi neka nova „boljka“, kao što je najamnina koju ne možete platiti, slomljeno prijateljstvo koje ne možete popraviti, još jedan spontani pobačaj, dijagnoza koja vas zastrašuje, ili što god vam prijeti da vas danas utopi. No poziv će uvijek biti isti – da prihvatimo Božju svemoć. Usmjerimo pogled na Njega, držimo se onoga što znamo da je istina i vjerujmo da ćemo naći nadu u napetosti naše neodgovorene boli.
Autorica: Niki Hardy; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Relevantmagazine.com
