Isus je bio na svom putu prema Jerihonu kada je prošao pored slijepca koji je prosio pokraj puta. Čovjek ga je pozvao: “Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!” Ljudi su mu rekli da šuti, ali Isus je naredio da ga dovedu njemu. Onda mu je postavio vrlo čudno pitanje.
Priča se nalazi u Luki 18,35-43, i ovo je Isusovo pitanje.
“Što hoćeš da ti učinim?”
Gledajući unatrag 2.000 godina, s vjerom da je Isus mogao činiti čuda i sa saznanjem kako se priča završila, vrlo lako možemo pomisliti da je pitanje čudno. Naravno, čovjek je htio biti iscijeljen: “Gospodine, da progledam.”, rekao je.
Međutim, niti je pitanje, niti odgovor bez dubljeg značenja.
Pitanje
Pitanje poštuje izbor slijepog čovjeka. Vrlo dobri smo u tome da vidimo tuđe probleme, pretpostavljajući da znamo kako ih popraviti, bilo na većoj ili na osobnoj razini. Ali umjesto da je Isus pretpostavio da zna najbolje, pitao je čovjeka što želi. Umjesto ignoriranja njegovih izbora, on ih je uvažio.
Isusov prilaz nosi poruku za nas kada god smo u superiornijoj poziciji. Možda kada savjetujemo nekoga tko je u teškoj situaciji, mislimo da smo uspješni; lako je donijeti brzoplet odgovor. Ili smo možda u poziciji da imamo utjecaja u crkvi, jer smo dobri u iznošenju argumenata ili imamo posebnu ulogu. To pitanje: “Što hoćeš da ti učinim?” ukazuje na strpljivo, prihvatljivo slušanje prije nego bilo što učinimo.
Također to treba biti naš prilaz kao u službi evangelizacije, gdje su kršćani ponekad prilično arogantni s nekršćanima; nakon svega, mi znamo istinu, a oni ne. Isus otvara vrata za razgovor pitajući drugu osobu za mišljenje; ne donosi brzoplet odgovor.
Odgovor
Odgovor ne otkriva samo duboku vjeru, već i duboku hrabrost. Slijepi čovjek je možda znao da Isus čini čuda, ali ga je možda i promatrao kao izvor mogućnosti. Zato kada kaže: “Gospodine, da progledam”, on u potpunosti prelazi u drugačiju razinu vjere: Isus mu može dati drugačiji život.
Međutim, nije sve tako očito. Ne znamo koliko dugo je bio slijep. Ako je od rođenja, moguće je da nije izučio nijedan zanat. Davanje milostinje je bila sveta dužnost za Židove. Vjerojatno nije bio gladan, niti bez krova nad glavom. Da je mogao vidjeti, morao bi sam raditi. Morao bi naći posao, i imati drugačiji odnos s ljudima oko njega, da bude manje ovisan i više slobodan. Zato je puno ovisilo o njegovom odgovoru, a za odgovor koji je dao Isusu su bili potrebni hrabrost i vjera. Prihvaćao je nepoznatu budućnost. Govoreći: “Želim vidjeti” je značilo da iza sebe ostavlja sve sigurnosti svog prošlog života i početak novog putovanja.
Isus je rekao: “Progledaj! Vjera te tvoja (iscijelila) spasila.” (stih 42). Riječ koju je iskoristio za “iscijeliti” je bitna. To je ista riječ i za “spasiti”.
Kada postanemo kršćani, to je zato što nas je Isus pitao što želimo da nam učini. Kada odgovorimo da želimo progledati, ili da želimo biti spašeni, novi život nam se otvara. Postoje nove odgovornosti, nove mogućnosti i novi odnosi. Za to je potrebno mnogo hrabrosti, i nije ni čudno što mnogi osjećaju da ne mogu to učiniti.
Ali pitanje i pozivnica i dalje vrijede.
Autor: Mark Woods; Prijevod: Ivana R.; Izvor: Christian Today
