U Matejevom jezivom opisu Isusove smrti na križu postoji trenutak u kojem nam je rečeno: “dadoše mu piti vino sa žuči pomiješano. I kad okusi, ne htjede piti.” (Matej 27,34). Nekoliko stihova poslije, čovjek mu je ponudio ocat. Marko piše isto (15,23), govoreći da je vino bilo pomiješano s mirtom. U druga dva Evanđelja, Isusu je bilo ponuđeno vino i popio ga je.
Ali što je Isusu, u Mateju i Marku, bilo zaista ponuđeno?
Bio je to milostivi čin u nemilosrdnom dobu, da se kriminalcu osuđenom na križ ponudi droga kako bi mu se olakšali bolovi. Katkada su ovo činile žene kao dio svoje posvećenosti Bogu. U Matejevom i Markovom zapisu izgleda da je to rutinski dio procedure raspeća.
Pa zašto onda nije uzeo? Sigurno bi nešto što bi mu olakšalo užasnu bol raspeća – možda što bi ga čak onesvijestilo ili ubilo – bilo bolje nego da iskusi bol raspeća u potpunosti?
I upravo se o tome radi – Isus nije želio da bol otupi. Bilo je potrebno iskusiti svu bol raspeća, jer je trebalo iskusiti bol do ekstemnih granica. Ako bi prihvatio bilo koji vid olakšanja od raspeća, to bi umanjilo iskustvo raspeća. I dalje bi bilo teško – ništa ne bi moglo oduzeti bol – ali bi ipak bilo varanje.
Pjesnik i vjernik iz 19 stoljeća, John Keble je to rekao ovako: “Želio si sve osjetiti kako bi mogao sve sažaliti”. Isus je, on kaže, namjerno odabrao iskusiti bol kao cijenu koju je morao platiti za naše otkupljenje. U nesebičnom činu ljubavi, izabrao je patnju kako bi nam donio slobodu i radost. Popio je vino da mu se umanji žeđ – i da još malo duže poživi – ali nije želio učiniti ništa što bi olakšalo Njegovu agoniju.
Ovo su detalji koji nas podsjećaju na cijenu koju je platio, i na cijenu našeg spasenja.
Autor: Mark Woods: Prijevod: Ivana R.; Izvor: Christian Today
