Mnogi se pitaju zašto Isus nije napisao ni jednu knjigu ili zašto knjige, ”koje je napisao”, nisu sačuvane. Pobornici teorija zavjere smatraju da su Njegovi tekstovi skriveni iz nekih zloćudnih razloga.
S obzirom na važnost pisane Riječi (2 Timoteju 3,16), prirodno je upitati zašto Isus nije ništa zabilježio pisanim putem. Pismo nam ne daje točan odgovor. No, ipak možemo logički pretpostavljati. Najvjerojatniji se razlog povezuje s ljudskom navikom pretjeranog naglašavanja određenih stvari i ideja, dok se gubi pogled na širu sliku.
Obraćajući se učenicima na Posljednjoj večeri, Isus je rekao da će napustiti fizički svijet (Ivan 16,5). Tada je, šokantno, rekao da odlazi njima na korist (Ivan 16,7). To bi bilo teško razumjeti u to vrijeme. No, sada ima nekog smisla.
Dokle god bi Isus bio fizički prisutan, učenici bi se oslanjali na Njegovu prisutnost koja kontrolira njihovu vjeru. Kada je Isus otišao, a Duh Sveti došao, su se učenici počeli oslanjati na osobnu, unutarnju vezu s Božjom voljom. Da je Isus ostao fizički prisutan u ovome svijetu, njihova svaka odluka bila bi odgođena dok Ga osobno ne bi mogli moliti za savjet.
Doseg evanđelja bio bi znatno ograničen mjestom gdje je On, fizički, u određeno vrijeme. Poniznost Bogu i vanjsko djelovanje vjere bilo bi usmjereno na promatranje ili slušanje fizičkog Krista – za razliku od interakcije s drugim kršćanima ili slušanja glasa Duha Svetoga.
Sve u pismu je od Isusa
Dok razmatramo zašto Isus nije napisao ni jednu knjigu u Bibliji, možemo primijeniti slične principe. Čak iako imaju Bibliju, neki ignoriraju ili smatraju nevažnim sve u Pismu osim onoga što je Isus rekao: to su skupine „Crveno Slovo“ (eng. Red Letter).
Bez obzira na to što „crvena slova“ nisu dio originalnih tekstova, taj pristup Bibliji može dovesti do zanemarivanja važnih učenja od Boga. To je krivo usmjereno nastojanje da se naglase neke Božje riječi kao važnije od drugih. Istina je da je sve u Pismu od Isusa, jer je sve od Boga.
Da imamo tekstove koje je Isus osobno napisao, mnogi bi išli do toga da njih gledaju kao mnogo važnije od ostalih riječi u Pismu. Da imamo „knjigu Isusa“ ljudi bi bili pozvani ignorirati izjave izvan tog teksta.
Da su fizički zapisi bilo koje knjige Biblije preživjeli, ljudi bi ih gledali kao idole – kao što čine sa svim takozvanim „relikvijama“ povezanih s Kristom. Isus je, kada je umro, kao vlasništvo imao samo svoju odjeću; a nju su Rimljani odmah uzeli sebi (Ivan 1023-24). Da je ostavio što više, uključujući zapise, te bi relikvije jako brzo dovele do razvoja idolopoklonstva. Nešto se slično dogodilo u Starom Zavjetu kada su ljudi postali opsjednuti s jednom stvari koja je bila povezana s Mojsijem (Brojevi 21,49; 2 Kraljevima 18,1-4).
Nemamo odgovor na pitanje zašto Isus nije napisao ni jednu knjigu Biblije
Poznavajući ljudsku prirodu, Bog je možda namjerno odlučio ne dati nam stvari za štovanje. To može objasniti zašto znamo jako malo o Isusovu djetinjstvu i izgledu. Takvi detalji bi nas doveli u napast te bi nam odvukli pažnju mnogo više nego što bi nam rekli bilo što što trebamo znati o Bogu.
Nemamo točan odgovor o tome zašto Isus nije ostavio nikakve zapise. No, ljudska se slabost čini kao najbolje objašnjenje. Slijediti Isusa znači oslanjati se na individualno razumijevanje i na priznavanje važnosti sve Božje Riječi. Da je Bibliju napisao Isus, bili bismo u napasti postati opsesivni te čak idolizirati tu Bibliju.
Koliko god bi učenici voljeli da je Isus ostao s njima i koliko god bismo voljeli imati Njegovom rukom zapisane riječi, naša grešna priroda određuje da je ne imati te riječi, ironično, bolje za nas i za naš odnos s Bogom.
Izvor: Compellingtruth.org; Prijevod: Mislav U.
