Vjerujemo da nas Isus voli, ali zašto dopušta tragedije u našem životu? Zašto je život često jako težak?
Najkraći stih u Bibliji se nalazi u Ivanovu evanđelju, a glasi: “I zaplaka Isus.” (Ivan 11, 35) Svatko može zapamtiti te krate riječi, koje su uglavnom iste u različitim prijevodima. To je tako jednostavna rečenica da ne postoji puno različitih načina da se prevede, ali u njoj se nalaze neke duboke lekcije o našoj vjeri.
Ovaj specifični stih pojavljuje se u priči o Lazarovoj smrti i uskrsnuću (Ivan 11, 1-44). Evo kratkog sažetka:
Isus je poučavao narod kada su njegove prijateljice Marija i Marta poslale vijest da je njihov brat Lazar teško bolestan. Umjesto da odmah krene pomoći svom prijatelju, Isus je pričekao nekoliko dana prije nego što se vratio u Betaniju, gdje je obitelj živjela. Kada je konačno stigao tamo, Lazar je već umro i bio pokopan.
Kada je Isus došao, Marija je rekla: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.” (Ivan 11, 21-22). Vjerovala je da još ima nade za njezinog brata. Isus joj je rekao “Ja sam uskrsnuće i život” i da će Lazar uskrsnuti u posljednji dan. Ipak, Isus je vidio Mariju i druge iz zajednice kako plaču nad Lazarovom smrću. I njemu je bilo teško. Otišao je do groba u kojem je Lazar bio pokopan – i tada je zaplakao – i zatim zatražio da se kamen ukloni. Pomolio se Bogu, a zatim zapovjedio Lazaru da izađe. Lazar je izašao iz groba još uvijek umotan u svoju grobnu odjeću.
Lazar je bio živ i mnogi su kao rezultat toga povjerovali u Isusa. Postoji nekoliko stvari koje možemo naučiti iz ove priče.
Zašto Isus kaže da nas voli, ali dopušta tragedije u našem životu?
Marija i Marta suočavale su se s osobnom krizom. Njihov brat je bio smrtno bolestan. Nisu znale što učiniti pa su pozvale Isusa. I zanimljiv mi je način na koji su to učinile. Nisu ga pozvale k sebi, niti su ga išta pitale. Samo su mu poručile da je Lazar bolestan i pretpostavile da će Isus, kao njihov prijatelj, prikladno reagirati.
PROČITAJTE: Zašto Isus nije odmah uskrsnuo Lazara?
Svoje probleme uvijek trebamo iznositi Isusu. Jakovljeva 4, 2 kaže: “Nemate jer ne tražite.” Zapravo, ovo je obrazac koji vidimo u cijeloj Bibliji.
Kada su Izraelci ušli u pustinju, nakon što su prošli kroz Crveno more, danima su bili bez vode. Narod se bunio i počeo se okretati protiv Mojsija. Dakle, Mojsije je iznio svoj problem Bogu i “zavapio Gospodinu za pomoć” (Izlazak 15, 25).
U Novom zavjetu, nakon što je Herod Antipa odrubio glavu Ivanu Krstitelju, učenici su “otišli i rekli Isusu što se dogodilo” (Matej 14, 12). To je ono što trebamo učiniti kada dođe nevolja. Moramo to donijeti pred Boga. Moramo to donijeti Isusu. Biblija nam govori da je On “naše utočište i snaga, pomoćnik u nevolji” (Psalam 46, 1).
Njegov savršeni tajming
Ono što najviše iznenađuje većinu nas u čitanju priče o Lazaru je Isusov spor odgovor. Ostao je gdje je bio sljedeća dva dana prije nego što je rekao svojim učenicima: “Pođimo opet u Judeju” (Ivan 11, 7). Zašto je čekao? Biblija jasno kaže da je Isus volio ovu obitelj. No, pričekao je. Odgodio je svoj dolazak u Betaniju. Zašto? Zato što je volio Lazara! To zvuči kao kontradikcija. Ako ga je Isus stvarno volio, zašto nije odmah otišao da ga izliječi?
Kada se u životu suočimo s poteškoćama ili tragedijom, imamo ista pitanja. Ako me Isus stvarno voli, zašto je dopustio da se to dogodi? Teško je gledati kroz oči pune suza. Ali poanta je sljedeća: iako ne možemo vidjeti kako će se situacija riješiti ili zašto nas je snašla, možemo znati da proizlazi iz Božje ljubavi i da je On kontrolira.
Osim toga, Njegova kašnjenja nisu nužno i Njegova uskraćivanja. Isus je kasnije došao Lazaru, ali je gledao širu sliku, dok smo mi često fokusirani na malu sliku – na ono što će nas sada učiniti sretnima. Ali Božje su oči uprte na vječnost. Njegov fokus je na onome što će nas učiniti svetima, približiti Njemu i duhovno ojačati.
Marija i Marta su sigurno bile frustrirane kada je Isus propustio sprovod. Marta je čak izašla u susret Isusu kad je stigao, donoseći svoje razočaranje. Rekla je: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.” Bile su to prilično drske riječi. Marija nije ni izlazila iz kuće.
Vjerojatno ste se tako osjećali. Možda je preminuo vaš bračni drug. Možda vam je posao propao. Možda su vam se roditelji razveli ili vam se zdravlje pogoršalo. I pitate se: “Gdje si, Gospodine?”
Čak je i Isus povikao: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” tijekom Njegove muke na križu (Matej 27, 46). Nije pogrešno iznijeti svoje sumnje Gospodinu. Nema ništa loše pitati Boga “zašto?” sve dok to ne činimo s idejom da nam Bog nekako duguje odgovor.
Zapravo, kada je Marta ispitivala Isusa, On je nije ispravio. Samo ju je usmjerio prema vječnoj perspektivi: “Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, živjet će i nakon smrti. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?” (Ivan 11, 25-26) Njegovo vrijeme imalo je namjernu, vječnu komponentu koju Marta nije mogla vidjeti. Isus je znao da nada najjače raste u vrtu boli.
Isus plače s nama
Konačno, ova nam priča pokazuje da je Isus, u svoj svojoj moći i slavi, u potpunosti razumio našu bol i naše jade. Isus je plakao zbog smrti svog prijatelja. Isus je imao empatije prema ožalošćenoj obitelji. Isus je u potpunosti znao kroz što su prolazili.
PROČITAJTE: Zašto Bog dopušta da Njegova djeca pate?
Isus zna kako je trpjeti. Hodao je u našim cipelama. Svojevoljno se podvrgao boli ljudskog iskustva i dobrovoljno se stavio na put opasnosti dok je nosio naše boli na križu. Sve je to sam iskusio – svu bol, svu traumu, sva iskušenja – da bi nas spasio.
U Ivanu 11, 38 neki prijevodi kažu da je Isus bio “uznemiren” ili “potresen” dok je dolazio do Lazarovog groba. Bio je ljut! Moglo bi se reći da je iskusio pravedan gnjev – ne prema ožalošćenima ili prema Mariji i Marti, već prema samoj smrti. Shvatio je koliki je to gubitak za njih.
Ova priča me umiruje. Osobno sam se suočio s patnjom. Prolazio sam kroz trenutke kada sam pitao: “Gdje si, Gospodine?” Ali odgovor je: nikada neće postojati tako duboka dolina da Bog neće proći kroz nju s nama. Svi mi znamo da će nas naša putovanja kroz život voditi kroz neke mračne doline. Morat ćemo se suočiti s poteškoćama. Ali On će nas podržati u našem času potrebe.
