„Ne brini se, pronaći ćeš pravog.“ – rekla mi je to (već treći put) i gurnula me među zastrašujuću grupu slobodnih djevojaka koje su spremno čekale bacanje buketa.
„A što ako ne nađem?“-pitala sam. „Što ako nikada ne sretnem onog pravog? Što ako se nikada ne udam i ne imam djecu, što ako se nikada ne „skrasim“? Hoćeš li me i dalje poštivati?“
To je pitanje s kojim sam imala priliku suočiti se bezbroj puta u svojih 30 i nešto godina: Ako ostanem sama, što će to značiti za moju službu, napredak, prijateljstva i moju povezanost s Crkvom?
Na žalost, bez obzira što zaključim, u svim su opcijama sadržane ugađajuće riječi, sažalni pogledi i agresivni pokušaji da me se nasamari. Ali radi se o sljedećem, gotovo u svakom području svog života, ja zapravo uživam u tome što sam sama (osim kada moram poplun staviti u navlaku nakon pranja posteljine, pomaknuti komodu ili igrati tenis). Sama sam to izabrala, barem zasada.
Mogu raditi što hoću, kad hoću i kako hoću. Nemam se pred kime sramiti ako na slobodni dan spavam do podne. Trošim novac na što god želim. Mogu stanom hodati u otrcanoj odjeći jer ne trebam nikoga impresionirati. Kad za večeru imam kokice i sir, nikoga nije briga.
Jesam li ponekad usamljena? Jesam. Ali, volim tu slobodu.
Nemojte me krivo razumjeti, jednog dana se želim udati. Želim imati djecu, i ne protivim se „hodanju“. Ne odbacujem sve potencijalne veze i zaista mi se sviđa koncept braka.
Brak je predivna slika Kristove ljubavi; i definitivno je dar. Uzbuđena sam kad god se zaruče ljudi koje volim i, iskreno, nikad nisam bila na vjenčanju na kojem nisam plakala. Poznajem nevjerojatne primjere brakova u svom životu. I obožavateljica sam dobrih romantičnih komedija.
Brak je predivna slika Kristove ljubavi; i definitvno je dar. Ali brak nije jedini Božji dar.
Ali, brak nije jedini Božji dar. A nije ni glavno središte moje životne putanje. Makar, na moje razočaranje, čini mi se kao da, sve dok pronalaženje „onog pravog“ ne postane moj glavni prioritet, nikada u potpunosti neću moći stati u kalup po kojem mnogi unutar Crkve žele da budem oblikovana.
U 29-toj godini, bila sam nekoliko puta odbačena od malenih grupa samo za parove, čiji bi mi članovi-neki od mojih najbližih prijatelja-rekli da više nismo u istim fazama života, te bih bila premještena u grupu s tek diplomiranim studentima. Jednom sam bila zamoljena da se više angažiram u crkvi u koju sam redovito polazila, te mi je, nakon što sam izabrala molitvenu grupu, rečeno da je ograničena, budući da bi zajednička molitva oženjenog muškarca mogla dovesti u napast. I da, još mi je rečeno i da nikada neću znati što istinski znači voljeti, sve dok se ne udam i ne imam djecu.
Nedavno je prijateljica priznala kako je mnogo godina žarko željela životnog partnera jer joj je svećenik rekao kako je to jedini način na koji će izliječiti prethodne „rane“. Uskoro se udala i, tek što je prošlo par godina, rastala se.
Dok Novi Zavjet govori o umnožavanju Crkve kroz zajednice, misije i pomaganje drugima, čini se kako se mi više usredotočujemo na rast u vjeri kroz brak i prokreaciju.
„Crkva me obmanula“-rekla je, „život nije postao bolji, naprotiv, i dalje sam imala ranjeno srce. I umjesto da sam išla na savjetovanje, od muža sam očekivala da me izliječi, i to je bila ogromna pogreška.“
Dok Novi Zavjet govori o umnožavanju Crkve kroz zajednice, misije i pomaganje drugima (čak i potiče ljude da ostanu sami), čini se kako se mi više usredotočujemo na rast u vjeri kroz brak i prokreaciju.
Razmislite o tome na ovaj način. Da znate da ćete se oženiti sa 25, biti u braku 40 godina, izgubiti supružnika u 75-oj i doživjeti 90 godina, i dalje ćete skoro pola života provesti kao samac. To je značajno vremensko razdoblje! Mi kao Crkva moramo prepoznati da, kao što je biti u braku predivna stvar, jednako je predivno i biti sam! Niti jedan od navedenih položaja ne umanjuje drugi kada je riječ o vrijednosti i autoritetu. Blagoslovljeni smo što postoji raznolikost iskustava među nama.
Pavao to kaže ovako u prvoj poslanici Korinćanima 7, 7-8:
„A htio bih da svi ljudi budu kao i ja; ali svatko ima svoj dar od Boga, ovaj ovako, onaj onako. Neoženjenima pak i udovicama velim: dobro im je ako ostanu kao i ja.“
Baš kao što smo svi pozvani na drugačije stvari i mjesta, ako ste vi pozvani na samoću, odlično. Ako ste pozvani na brak, također odlično.
A što s Isusom? On je bio samac. Ako bi on danas ušao u crkvu, bi li i Njega bacili u „drugu“ kategoriju, zaboravljali ga zvati na društvena okupljanja ili ga pak, ispričavajući se, informirati da je grupa srijedom samo za vjenčane parove?
Vjerujem da se većina problema svodi na pitanje koliko cijenimo sami sebe, ali i druge ljude. Baš kao što me izluđuje kada se ljudi sažaljevaju ili pak ne shvaćaju zadovoljstvo koje pruža samoća, tako me i srce boli kada čujem od svojih prijatelja samaca da toliko izražavaju želju za brakom da su njihova služba i utjecaj trenutno oštećeni jer su sami.
Nemojte ovo shvatiti kao „protest“ protiv braka. Ono što želim reći jest da moramo odbaciti „jedna veličina odgovara svima“ mentalitet u kojem smo živjeli desetljećima i moramo poštivati jedni druge, hrabriti jedni druge i učiti jedni od drugih – bili mladi, stari, sami ili oženjeni.
Ukoliko se vrednujemo po Kristu, vjerujući da nas samo On može učiniti potpunima, onda isto tako moramo vjerovati i da On ima plan, baš kao što i Pismo kaže.
Autorica: Rachel Karman; Prijevod: Suzana Z.; Izvor: Relevant Magazine
