Isusov poziv da odustanemo od samih sebe ubada ravno u srce. Tko ćemo mi biti ako ”sebe” predamo Gospodinu koji zahtijeva svaki dio nas?
Nije željela izgubiti ”sebe”.
Prijatelji su je pozvali u crkvu gdje se otvoreno morala suočiti sa raskrižjem na cesti: „Tko hoće da ide za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme na sebe križ svoj svaki dan i neka tako ide za mnom“! (Luka 9, 23) Prvi puta je razumjela da postati Kristov znači umrijeti sebi.
Ali bilo je toliko dijelova nje za koje nije željela da umru: njezini hobiji, njezini prijatelji, njezin smisao za humor, njezini budući planovi. Tko će ona biti ako sve to preda Isusu? Pomislila je na neke kršćane koje je poznavala i koji su bili ljubazni, topli i prazni. Oni kao da su svakodnevno svoje duše odijevali u bež boju. Pitala se hoće li Isus ”ispuhati” njezinu osobnost, njezin identitet Bojala se da je kako je Nietzsche rekao da „zanimljivih osoba nema u raju“.
Nije željela izgubiti sebe. Stoga kada je čula kako je Isus poziva, ona se okrenula i otišla.
Graditi Babilon
Odustajanje od svog života nikada nije bilo lako. Još nije došlo razdoblje (niti će ikada doći) kada će odustajanje od sebe i uzimanje svog križa biti pogodno. U našoj kulturi samopomoći, samoostvarenja, individualnosti i neovisnosti, „svatko sebi“ i „slijedi svoje srce“, Isusov poziv da odustanemo od samih sebe ubada ravno u srce. Tko ćemo mi biti ako ”sebe” predamo Gospodinu koji zahtijeva svaki dio nas?
Mnogi u svijetu čuju Isusov poziv i poput mlade žene, boje se da će ako Ga budu slijedili izgubiti sve što daje značenju ”ja”. Oni odabiru imati svoj identitet, ono ”ja” koje su njegovali svih ovih godina. Umjesto toga, oni ostaju u svom malenom Shinaru, izgrađujući svoju osobnost i izgled, svoj životopis i personu, izgrađujući pritom kule babilonske. (Postanak 11, 1-4)
Čak i u crkvama velik broj nas si ne može pomoći, a da ne odoli kušnjama opsesivnosti naše kulture za izgrađivanjem ”sebe”. Iako je Isus zbog nas pretrpio veliku štetu, sami sebe možemo uhvatiti da ponekad hodamo među ruševinama svojih bivših osobnosti te da čak tu i tamo pokušavamo izgraditi kojekakve barake. Jer smo nezadovoljni time da je naš identitet u Njemu mi želimo biti prepoznati po nečemu drugome, po nečemu što je ”naše”. Određenom stilu odijevanja ili glazbe, načina odgajanja djece, jedinstvene karijere ili strasti, stručnosti u nekom području, biti prosječan.
Koristimo naizgled nevine stvari i skrivamo se u njima od Onoga koji bi nas preoblikovao na svoju sliku. Malena pobuna se prokaže nakon što Bog sruši (ili rasklopi) naše malene utvrde ”sebe”.
Zaboravili smo, kako C. S. Lewis piše:
„Nikakvo dobro nije pokušavati postati nešto bez Isusa. Što Mu se više opirem i što više pokušavam živjeti svoj život to me više opterećuje moje nasljedstvo, odgoj, moje okruženje i prirodne želje. U stvari, ono što ponosno nazivam ”sobom” postaje samo mjesto susreta vlakova događanja koje nisam nikada započeo i koje ne mogu zaustaviti“. (Kršćanstvo)
Mjeseci na djelu
Bog koji nas je stvorio na svoju sliku nam nije dao moć da stvorimo ”sebe” koje može preživjeti samo od sebe. Od početka je naš istinski identitet (tko mi jesmo) bio povezan sa našim Stvoriteljem (ono tko On jest). „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“. (Postanak 1, 27) Bog nas je stvorio da budemo poput Mjeseca: sami od sebe hladni i jalovi, ali osvijetljeni i vatreni kada dođemo blizu Sunca.
Svaka osobnost koja bježi od Boga će s vremenom postati tamna. Oni koji sami sebe predaju sebi na kraju ne postaju zanimljiviji, jedinstveniji ili oblikovaniji. Oni postaju zvijeri: „poput nerazumnih životinja“, (Juda 10) „poput konja i mula“ (Psalam 32, 9), „poput zvijeri koje nestaju“. (Psalam 49, 12) Što dalje pobjegnemo od velikog Stvoritelja koji nas je stvorio, to više odlazimo od onoga tko smo mi uistinu. (Rimljanima 1, 21-25)
Sve što dajemo za sebe, a ne za Krista, bilo to ljepota, bogatstvo, prijateljstvo, seks, hrana, udobnost ili moć u konačnici počne vladati nad nama, pritom kvareći sliku onoga kakve nas je Bog stvorio. (Rimljanima 6, 16) Oni koji kažu da bi radije bili u paklu, ali sa zanimljivim ljudima nemaju pojma što govore. Pakao neće biti ispunjen zanimljivim ljudima, već s ljudima koje jedva da se može prepoznati: Nabukodonozori koji su bačeni sa svojih prijestolja i koji psu travu poput bikova. (Daniel 4, 33)
Što više trčimo za samoostvarenjem, to više gubimo ono ”ja” koje je Bog stvorio da ga imamo. Mi sami sebe lišavamo samih sebe.
Kraljevstvo divljeg cvijeća
Ako želimo pronaći sebe koje će trajati zauvijek, onda trebamo umrijeti potrazi traženja sebe izvan Krista. Trebamo umrijeti samoostvarenjima, umrijeti svojoj neovisnosti, umrijeti svijetu ”ja-centričnom” svijetu i predati se onome koji kaže: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti“. (Luka 9, 24)
Trebat ćemo, na jeziku apostola, iza sebe ostaviti stare sebe, razapete sa Isusom i prihvatiti nove sebe koji „se obnavlja za poznanje po slici onoga, koji ga je stvorio“. (Kološanima 3, 10) Nakon što to učinimo vidjet ćemo da konačno postajemo osobe kakve nas je Bog stvorio da budemo i da budemo više ”mi” nego što bismo mogli biti sami od sebe.
Isus ne želi uništiti osobnosti onih koji Ga slijede. On svoje Kraljevstvo ne želi ispuniti klonovima. Umjesto toga, On želi obnoviti naše novo ”ja” „prema izgledu Stvoritelja“, Stvoritelja koji je slavno jedinstvo Oca, Sina i Duha. Trojedini Bog koji je stvorio nebesa, zemlju, mora i sve što je na njima nije Bog dosade, što vam može pokazati i svako polje divljeg cvijeća.
On je Bog orkestriranja, plesa, Bog koji čini da svijet buja različitostima koji su objedinjene u Njemu. Kada Mu se predamo postajemo dio velike cjeline, ali ne bivamo progutani, (Kološanima 1, 17) članovi cjelovitog tijela, ali sa zasebnom ulogom (1. Korinćanima 12, 12), jedan iz mnoštva mnoštva i tisuće od tisuća, ali sa svojom vlastitom notom u ogromnom zboru. (Otkrivenje 5, 11-12)
Možete izgubiti sebe nakon što se predate Kristu, ali samo oni dijelovi vas koji trebaju biti izgubljeni će biti otkinuti i bačeni u ognjeno jezero. (Rimljanima 6, 21) Više nećemo koristiti svoje hobije kao pokazivače svog identiteta, već ćemo uživati u njima kao u Božjem daru.
Svi društveni krug više nećemo ograničavati samo na one koji nas ”zaista kuže”, već ćemo tješiti i one koje inače ne bismo. Više nećemo planirati budućnost ovisno o našem popisu potreba već ćemo sanjati o upoznavanju stvarnih potreba ljudi u potrebi. Dijelovi vas će biti spaljeni, drugi će biti redizajnirani i preoblikovani i novi dijelovi će oživjeti. Umrite sami sebi i otkrit ćete istinskog ”sebe”.
Pronađite se
Nakon što odustanemo od samih sebe, ne samo da ćemo dobiti novo ”ja” koje je dodatno obasjano slavom našeg Stvoritelja, nego i počnemo sve manje misliti o samima sebi. Otkrivamo da postajemo najviše ono što jesmo kada zaboravimo na sebe i kada nas Bog prožme. Otkrit ćemo da smo najsretniji onda kada najmanje brinemo oko toga koliko smo jedinstveni ili kakvu osobnost imamo. Radije bismo bilo vratar u Božjoj kući, gledajući na Njegovo lice nego da budemo gosti u šatorima bezbožnika. (Psalam 84, 10)
Predajte se Bogu. Uđite u tu rijeku koja razdvaja kraljevstvo ”sebe” od Kristovog Kraljevstva i dopustite joj neka opere vaše staro ”ja”. Ne brinite se da ćete izgubiti najbolje dijelove sebe. Sve dobro u vama će vas čekati na drugoj strani obale, preobraženo. Na drugoj strani ćete otkriti da je vaše istinsko ”ja” oduvijek bilo skriveno u Njemu.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
