Radost i patnja. Dvije oprečne stvari. Zašto bi dobri Bog, koji voli Svoju djecu, a to su svi ljudi koji su prihvatili Krista za svoga Spasitelja i Gospodina, dopustio da pate? U ovome članku donosimo kratki presjek misli pastora Johna Pipera:
Biblija je prepuna primjera iz kojih se jasno može vidjeti da je Božji narod, još od davnina, prolazio kroz različite patnje. Evo nekih od primjera:
„A ne samo to, nego se hvalimo i nevoljama znajući, da nevolja vodi k strpljivosti; a strpljivost k iskustvu, iskustvo k nadi;“ (Rimljanima 5, 3-4)
„Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću.“ (Jakovljeva 1, 2-3)
„Nego se radujte, što ste dionici muka Kristovih, da biste se radovali i veselili, kad se objavi slava njegova!“ (1. Petrova 4, 13)
„I vi se ugledaste na nas i na Gospodina, primivši riječ u velikoj nevolji s radošću Duha Svetoga…“ (1. Solunjanima 1, 6)
„Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu.“ (Kološanima 1, 24)
Radost u nevolji
Iz gore navedenih primjera jasno vidimo da nam Bog, kroz pisce novozavjetnih tekstova govori i kako nas uči da se trebamo radovati, čak i onda kada nas je pogodila neka nesreća ili ako trpimo zbog neke nepravde. Nadalje, iz ovih primjera isto tako možemo vidjeti da su se Kristovi učenici i sljedbenici radovali nakon što bi ih pogodile velike nevolje i muke.
Iz ovoga teksta jasno vidimo da su Kristovi učenici uspjeli pronaći radost, usprkos problemima s kojima su se suočavali, a koji su često bili vrlo kobni: „Priopćujemo vam, braćo, milost Božju koja je dana crkvama makedonskim: unatoč mnogim kušnjama i nevoljama izobilna njihova radost i krajnje siromaštvo preli se u bogatstvo darežljivosti.“ (2. Korinćanima 8, 1-2)
Kako je to uopće moguće? Kako je moguće da netko može ostati radostan usprkos različitim nepovoljnim okolnostima, koje se mogu dogoditi u životu? Kako ostati radostan ako dobijemo otkaz na poslu? Kako ostati radostan ako saznamo da nam se razboljelo dijete? Kako općenito ostati radostan danas u svijetu, koji se trudi svim silama oduzeti nam mir, radost, blagostanje i ono što je najvažnije u životu svakog kršćanina, pouzdanje i sigurnost koja dolazi od pouzdanja i vjere u Boga? Prije nego što odgovorimo na ovo pitanje, treba reći nešto što je isto tako vrlo važno za imati na umu.
Đavao, Sotona je Božji neprijatelj, koji mrzi Boga i sve ono što Bog voli. To znači da Sotona mrzi sve ljude, budući da su svi ljudi stvoreni na Božju sliku. (Postanak 1, 27) Ako smo povjerovali u Krista i prihvatili Ga za našeg Gospodina i Spasitelja, ako vjerujemo da je živio, umro i uskrsnuo za nas, to znači da smo postali dio Božjeg naroda, Božje obitelji, što samo znači da će nas Sotona dodatno mrziti, čak i više nego prije.
VIDI OVO: 12 razloga zbog kojih vas Bog može pozvati na patnju
To je i jedan od razloga zbog kojeg mnogi kršćani, nakon obraćenja, počnu doživljavati različite nevolje s kojima se nisu ranije suočavali i nakon toga pomisle stvari kao što su: ”Bog me napustio, Bog me ne voli, gdje je Bog”?
Iako su ta pitanja legitimna, sumnja u Boga jedno je od oružja Sotone kojima nas on pokušava odvesti dalje od Boga. Drugo oružje koje Sotona posjeduje na raspolaganju i koje vrlo često koristi, pogotovo nakon što nas pogode neočekivane nevolje jest bol.
Sotona želi da posumnjamo u Boga svaki puta kada prolazimo kroz bolna iskustva. „Da te Bog voli ne bi dopustio da ti se dogodi taj događaj…“ Ovo je jedna od otrovnih strjelica koje Sotona voli upućivati u um vjernika.
No bez obzira na to kako se osjećamo danas, koliko novaca imamo, kako smo blagoslovljeni, odnosno kako mislimo i kako ”osjećamo” da smo blagoslovljeni, Božja Riječ, Biblija nas uči da nam radost, koju imamo u Kristu, može pomoći u svakoj situaciji.
Veća vjera i dublja posvećenost
Često ne vidimo i ne znamo razlog zašto se nešto dogodilo. No primjeri iz Biblije pokazuju nam da se sve događa s nekim razlogom i da je Bog u kontroli svega. (Hebrejima 12, 10) Analizirajmo sljedeći primjer iz Biblije: „Ne bismo doista htjeli, braćo, da ne znate za nevolju koja nas je snašla u Aziji. Bijasmo prekomjerno, preko snage, opterećeni te smo već strepili i za život. Ali u sebi prihvatismo i smrtnu osudu da se ne bismo uzdali u same sebe, nego u Boga koji podiže iz mrtvih.“ (2. Korinćanima 1, 9-10)
Iz ovog primjera jasno vidimo poteškoće s kojima su se suočavali apostoli na svom putovanju u Aziju. No ono što isto tako vidimo jest i pouzdanje koje su imali: pouzdavali su se, ne u sebe, nego u Boga koji podiže iz mrtvih. Jesu li apostoli očajavali? Nisu. Pouzdali su se i vjerovali su i dalje u Boga.
Lako je vjerovati u Boga kada nam je u životu sve ”dobro”
Neki učenjaci tvrde kako ih je Bog proveo kroz to iskustvo upravo iz razloga kako bi im povećao vjeru i pouzdanje u Njega samoga. Jer budimo iskreni: jako je lako vjerovati u Boga kada nam je u životu sve ”dobro” ili kada manje-više sve ide ”po planu”. Tada je i lako biti radostan i sretan, vjerovati da nas Bog blagoslivlja. No jako je teško biti radostan i vjerovati u Boga kada nas pogode neke nesretne okolnosti.
Upravo se tada znaju javiti pitanja kao što su ”da je Bog bio sa mnom i da me voli, ne bi se dogodio taj i taj događaj”. No ono što nas uči Božja Riječ jest da upravo tada, kada nam je teško i kada okolnosti oko nas vrište da se trebamo odreći Boga, upravo tada trebamo najviše vjerovati u Boga: Vjerovati da On uvijek čini nešto dobro (Psalam 103, 8), čak i kada to ne možemo vidjeti, čak i onda kada ne vidimo smisao okolnosti kroz koje prolazimo.
Svijet je palo mjesto, kojim i dalje vlada knez ovoga svijeta, odnosno đavao. Svijet je pun nepravde, nelogičnosti i zla. No Bog nas nije prepustio samima sebi. Nije nas ostavi niti će nas ostaviti. Bog je s nama. (Ivan 16, 33) Čak i kada ne razumijemo zašto se nešto događa, možemo biti sigurni da Bog te okolnosti može okrenuti, za naše konačno dobro.
