Iz dana u dan smo svjedoci da je Crkva puna sablazni. Tamo gdje bi ih najmanje trebalo biti, pune naslovnice u medijima.
” … Jer moraju doći sablazni …” (Matej 18, 7)
Ovo su Isusove riječi. I one se danas ispunjavaju. Zašto bi On rekao svojim učenicima da sablazni moraju doći? To je opis prirode stvari na ovom svijetu. Od najranijih dana vjere, učenici su bili izdavani, zavedeni, opljačkani, varani, lažno poučavani, silovani i zlostavljani. U Crkvi nikada nije bilo idiličnog razdoblja u kojem su izostajali takvi skandali. U zapadnoj Europi gdje su razni reformski pokreti opetovano popravljali kršćanstvo – okolnosti su predstavljale skandale na koje je trebalo obratiti pažnju – ali reforme ih nikada nisu uspjele okončati.
Nijedna kršćanska konfesija nije bez skandala – sve ih imaju
Jedan poznati bivši vjeroučitelj je za vjerski portal Bitno napisao: “Katolička Crkva je kroz svoju dvotisućljetnu povijest prošla mnoge teške trenutke. Razvratnih poglavara, pogubljenih laika, ratova koje su si pojedinci dopustili pokretati u ime Boga iako je Isus jasno tražio da se mač spremi u korice. Preživjela je i preživjet će Crkva i karijeriste kojima je na umu samo probitak i penjanje na planinu moći, materijaliste koji su se bez zrnca grižnje savjesti hranili skupocjenom hranom i mazali se mirodijama dok se narod vjernički valjao u blatu. Takav narod ograničena intelektualnog kapaciteta mogao se uvjeriti da je baš Božja volja to materijalno blago u kojem su pojedinci uživali. Sjetite se onog viralnog videa gdje pravoslavni paroh staje na cesti u Mercedesu vrijednom više od pola milijuna kuna pa, ne znajući da ga momci snimaju, na pitanje “Kakva su to kola, oče?”, odgovara: “Božja volja, sinko, Božja volja”, stisne gas i odmagli kao u nekoj sceni Monty Pythona. Bog s tom situacijom u ovom konkretnom slučaju ima veze kao i sa svim situacijama naših katoličkih svećenika od kojih bi se, neki, vrlo lako mogli prepoznati u ovome. Možda bih mogao napisati da pojedinci pak šišaju i potonjeg pravoslavnog paroha. Na našu i Isusovu žalost.”
Jesu li sablazni dio nekog božanskog plana? Odlomak u gore spomenutom citatu počinje upozorenjem: “Teško svijetu od sablazni!” i zaključuje: “Teško onom čovjeku kroz koga dolazi sablazan!” Naravno, velika sablazan je “otpad”, na koji su upozorili Krist i apostoli.
“[Krist, govoreći o vremenu velikih nevolja] Mnogi će se tada sablazniti, izdavat će jedni druge i mrziti se među sobom.” (Matej 24, 10)
Apostol Pavao je napisao:
“[Pavao, govoreći o Kristovom dolasku] Neka vas nitko ne zavede ni na koji način. Jer ako prije ne dođe onaj otpad …” (2. Solunjanima 2, 3)
Moje iskustvo kao kršćanina je da se sve “rimuje” sa širom slikom vjere. Možemo govoriti o “posljednjim danima” i trošiti vrijeme nagađajući o takvim stvarima. Ali kršćanska je povijest bila puna dana koji su bili dani skandala i otpadanja. Ako ne otpadnemo, to nije zato što nam to nikada nije palo na pamet. Svaki čovjek tijekom života ima priliku biti Petar ili Juda.
Što Isus misli o sablaznima?
Grčka riječ prevedena kao posrnuti je “skandalon” (grč. σκανδαλον) i može se odnositi na kamen spoticanja u Bibliji te ponašanje ili stav koji navodi drugog na grijeh. Dakle, to znači postaviti prepreku na nečiji put koja ga sprječava da nastavi. Drugim riječima, Isus vjerojatno misli da je onaj koji želi spriječiti druge da Ga slijede u opasnosti od Božjeg gnjeva.
Svi naši izbori imaju posljedice. Donošenje namjernog izbora koji Božju djecu navodi na krivi put imat će teške štetne posljedice. Isus kaže da bi bilo bolje za onoga koji je smetnja i kamen spoticanja da mu se o vrat objesi teški mlinski kamen i da se utopi u dubini morskoj (Matej 18, 6). Mlinski kamen je bio ogroman kamen koji se koristio za mljevenje žitarica u brašno. Kada bi se nekome mlinski kamen privezao oko vrata i bacilo ga se u more, taj bi čovjek brzo otišao ravno na dno i utopio se. Isus kaže da bi bilo bolje da netko umre prerano nego da živi i vodi Njegovu djecu na krivi put.
Isusov otkriva koliko su “maleni” značajni i dragocjeni u Božjim očima. I koliko ozbiljno On shvaća one koji ih vrijeđaju. Isus je poučavao svoje učenike da su djeca i drugi “mikroni” veliki u Božjim očima. Ponašajte se prema njima lijepo i sve će biti u redu. No, ako postupate prema njima loše, izgubit ćete svoju nagradu u Njegovom kraljevstvu. Pazite onda kako se ponašate. Ovo također jasno pokazuje Isusov pogled na ovaj život: glavni cilj života nije produžiti ga, već dobro iskoristiti vrijeme koje nam je dano.
Isus zatim proširuje upozorenje na svijet. Teško svijetu zbog njegovih sablazni! Jer moraju doći sablazni; ali teško onom čovjeku kroz koga dolazi sablazan! (Matej 18, 7).
“Teško” (u nekim prijevodima “jao”) znači više od jednostavnog “pazi” ili “čuvaj se”. To je jadikovka za budućnost. To je apokaliptično upozorenje da su pred nama velike nevolje.
Isus kaže “teško svijetu” jer ima mnogo kamena spoticanja koji sablažnjavaju i sprječavaju male da ga slijede. Svijet će biti odgovoran za svoje kamene spoticanja (Otkrivenje 18). Ivan u knjizi Otkrivenja figurativno koristi Babilon kao sliku svijeta i njegovih sustava. Opisuje snažnog anđela koji baca golemi mlinski kamen u more, a Babilon ide s njim.
“I jedan snažan anđeo uze kamen, velik poput mlinskoga kamena, i baci ga u more govoreći: “Tako će silovito biti strovaljen Babilon, grad veliki, i nikada ga više biti neće!” (Otkrivenje 18, 21)
U ovom palom svijetu neizbježno je da dođu kameni spoticanja i iskušenja (stih 7). Svatko se suočava s iskušenjima. Svatko se susreće s preprekama koje ga sprječavaju u slijeđenju Isusa. Isus potiče vjernike da vjerom nadvladaju ove kamene spoticanja (Otkrivenje 2, 7; 2, 11; 2, 17; 2, 26; 3, 6; 3, 12; 3, 21). On nas potiče da izbjegavamo široki put koji vodi uništenju i da uđemo u Njegovo kraljevstvo na uska vrata (Matej 7, 13-14).
Iako je svijet prepun kamena spoticanja, svaki je čovjek pojedinačno odgovoran za dobro i zlo koje čini. Svaki će čovjek biti odgovoran za blagoslov ili smetnju koju čini drugima.
Isus upozorava da će požaliti svatko tko spriječi “malene” koji vjeruju u Isusa da uđu u Njegovo kraljevstvo (kao Babilon u Otkrivenju 18, 21 ). Takva će osoba izgubiti svoje mjesto, položaj, nasljedstvo u Božjem kraljevstvu.
Ranije citirani bivši hrvatski vjeroučitelj je u istom tekstu napisao: “Crkva proživljava svoju duboku krizu. Teško mi je ovu krizu usporediti s nekim drugim povijesnim izazovima u kojima se Crkva nalazila, ali zasigurno je ova trenutna jedna od zahtjevnijih kroz koju prolazi Crkva. Prvo, čovjek današnjice sam sebe stavlja na pijedestal Boga. Mi gradimo humanizam bez Boga i teško osakaćujemo njegov temeljni habitus. Onu sliku božansku na koju smo stvoreni i prema čemu bismo trebali težiti. Drugo, čovjek toliko želi svidjeti se ovome svijetu da se dovodi u opasnost ne svidjeti se Bogu. Božje zakone razvodnjava, ne bi li se približio ljudskom poimanju smisla. Tako mnogi ljudi Crkve postaju ona, biblijskim rječnikom govoreći, sol koja je izgubila svoje poslanje, postala je bljutava i tako nije više ni za što drugo nego da se izbaci van, da ju se gazi nogama.”
Ovo je upozorenje koje svaki čovjek, pa i svaki vjernik, treba vrlo ozbiljno shvatiti.
Zaključak je sljedeći: nemojte se nikada prepustiti iskušenju uživanja u zemaljskom grijehu, jer će vas to kasnije koštati života u Božjem kraljevstvu. Ako vjerno slijedite Krista i odupirete se grijehu, bit će vam odobren ulazak u “grad” koji je Njegovo kraljevstvo i uživat ćete u Njegovim blagoslovima.
Priredio: Vinko Kiš
