Došašće je više od betlehemske štalice. Povijesno, Crkva se više usredotočila na iščekivanje povratka našeg slavnog Kralja, nego na proslavu Njegovog rođenja.
Analiziranjem povijesti obilježavanja Došašća, otkrivamo zanemareno značenje ovoga razdoblja.
Prvi Uskrs
Najranija Crkva svoj je liturgijski kalendar zasnivala na Uskrsu. U stvari, u prva dva stoljeća crkvene povijesti postoji malo dokaza koji upućuju na proslavu vremena Isusovog rođenja. Novi zavjet iznosi malo detalja u pogledu vremena Isusovog rođenja. Od svih Evanđelja, samo Lukino nagovješćuje o kojem bi se vremenu u godini moglo raditi: razdoblje janjenja u ranu zimu, kada su pastiri trebali paziti na svoja stada. (Luka 2, 8)
U vezi onih stvari u vezi kojih su biblijski spisi bili tihi, bili su tihi i kršćanski pisci. U kršćanskim zapisima iz prvog i drugog stoljeća nema spomena proslave Kristovog rođenja. Rana se crkva umjesto toga usredotočila na ono što je Novi zavjet vrlo detaljno opisivao: posljednje dane Isusa Mesije. Iz ovog razloga, ono na što su se rani kršćani najviše usredotočili bila je proslava Uskrsa, koja je bila u vrijeme židovske Pashe. O toj proslavi Pavao piše i o njoj čitamo u 1. Korinćanima 5, 7-8.
Usprkos nedostatku božićnih proslava, do završetka drugog stoljeća sve je više raslo zanimanje za određivanje datuma Kristovog rođenja. Ovo zanimanje vjerojatno odražava apologetski naglasak crkve na Isusovom tjelesnom rođenju u svjetlu onih koji su bili sumnjičavi u pogledu toga je li Isus bio u cijelosti čovjek. Iako postoje žustre rasprave o potencijalnom datumu Isusovog rođenja, do završetka četvrtog stoljeća nastao je konsenzus između dva potencijalna kandidata: 25. prosinca i 06. siječnja. Tijekom vremena, 25. prosinca postao je tradicionalan datum obilježavanja Božića, dok je 06. siječnja postao datum obilježavanja Bogojavljenja.
Od Uskrsa do Božića
No zašto 25. prosinca? S obzirom na njihovo razumijevanje Danielovog proročanstva, neki ranokršćanski pisci smatrali su da je Isus bio začet na isti dan na koji je kasnije bio razapet. Tertulijan (155.- 220.) je izračunao da je Isus bio razapet 14. nisana, što je istoznačno s 25. ožujka rimskog, sunčevog kalendara, odnosno točno devet mjeseci prije 25. prosinca. Kršćani su stoga povezali dan Božića s promatranjem dana Uskrsa. Augustin, (354.- 430.), opisao je ovakvo razumijevanje u knjizi ”O Trojstvu”:
”Vjeruje se da je bio začet 25. ožujka, istoga datuma kada je kasnije patio…. No bio je rođen, prema tradiciji, 25. prosinca”.
Isprva, vjerovanje da je Isus začet na isti dan kada će kasnije završiti Njegov zemaljski život djeluje vrlo nevjerojatno. No razmotrimo, kako je činila rana crkva, jednaku nevjerojatnost toga da će se pomirujuća smrt Mesije poklapati s obilježavanjem Pashe. Kao što Petar priznaje, sve događaje, bez obzira koliko naizgled djelovali nepovezano ili bez značaja, vodi Božji ”definitivan plan i predznanje”. (Djela 2, 23) Njegova djela stvaranja i način kako Bog djeluje kroz povijest, prekrasni su i skladni. (Psalam 18, 30; Izaija 46, 10)
VIDI OVO: Molitva u adventu: Prekrasna molitva za svako doba dana
Od Božića do Došašća
Precizno vrijeme početka slavljenja Došašća teže je za odrediti. Do sredine četvrtog stoljeća na Zapadu je postalo sve uobičajenije slaviti Isusovo rođenje 25. prosinca. Duže razdoblje slavljenja, poput onog za Korizmu, vremena posta i molitve, koje prethodi Uskrsu, uskoro je nastalo oko tog dana. 380. godine crkveno vijeće u Zaragozi ustanovilo je odvojena tri tjedna u prosincu, koja su kulminirala proslavom Bogojavljenja.
S obzirom na to, crkva u Rimu počela je formalizirati događaje Došašća. Gelazijski sakramentarij, sa završetka četvrtog stoljeća, uključuje liturgije za pet nedjelja, koje vode prema Božiću. Do sredine šestog stoljeća, biskupi u Francuskoj proglasili su post na ponedjeljak, srijedu i petak, od 11. studenog do dana Božića. Papa Grgur I (540.- 604.), također poznat i kao Grgur Veliki, dodatno je razvio adventsku liturgiju, koja se sastojala od molitvi, pjesama, čitanja i odgovora za kongregacijska štovanja. Tijekom idućeg stoljeća te su se prakse proširile na Englesku. U konačnici, na prijelazu u novi milenij, Grgur VII, rođen 1015., umro 1085., utemeljio je kao vrijeme Došašća četiri nedjelje koje vode do 25. prosinca.
Zanemareno značenje Došašća
Usprkos izazovima otkrivanja podrijetla obilježavanja Došašća, dvije povijesne stvari u vezi samog štovanja su jasne. Prvo, u odnosu na Korizmu, što je vrijeme pokore, posta, molitvi i meditiranja o Kristovim patnjama, tjedni koji vode do Božića bili su puni festivala i veselja. Tijekom Došašća crkva je željela proslaviti rođenje ispunjenja Božjeg obećanja, koje se odnosilo na izbavljenje ljudi od grijeha, Sotone i smrti. (Postanak 3, 15) Crkva se radovala zajedno s apostolom Ivanom: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.“ (Ivan 1, 14) Proslave Došašća često su završavale krštenjem i naglašavale su novi život i ujedinjenje s utjelovljenim Kristom.
No ono što se često zanemaruje jest to da se proslavom Došašća gleda i prema naprijed, u budućnost. Izraz ”advent”, od latinskog adventus, prevodi se na grčku riječ ”parousia”, što je riječ koja se u Novome zavjetu uvijek koristila za nagovještaj drugog dolaska Mesije. Došašće se raduje posljednjeg događaja, koji je započeo Isusovim utjelovljenjem na Božić. Iz ovog razloga, umjesto na zapise iz Evanđelja o Isusovom rođenju, bogoslužja u vremenu Došašća često u svome središtu imaju eshatološke stihove, poput onih iz Luke 21, 25-36 i Mateja 24, 37-44 ili Pobjedonosni dolazak (Matej 21, 1-9), kao radosno iščekivanje Kristovog pobjedonosnog drugog dolaska. Lav I (400.-461.) podsjetio je svoju zajednicu na to da Božić gleda i prema natrag i prema naprijed:
„Stoga, budući da smo rođeni za sadašnjost i preporođeni za budućnost, nemojmo se prepustiti prolaznim dobrima, nego vječnim: kako bismo mogli vidjeti da se naša nada bliži, razmišljajmo o onome čime je Božanska milost obdarila našu narav baš u prigodi kada slavimo otajstvo rođendana Gospodinova. Čujmo apostola kako govori: ”Jer vi ste mrtvi i vaš je život skriven s Kristom u Bogu. Ali kad se pojavi Krist, koji je život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi”, koji živi i kraljuje s Ocem i Duhom Svetim u vijeke vjekova. Amen.“
Pjesme o drugom Kristovom dolasku
Ovakvo usmjerenje na budućnost nije bilo odraženo samo u propovijedima, nego i u pjesmama. U šestom stoljeću nastala je zbirka sedam pjesama Došašća, jedna za svaki dan u tjednu koji vodi do Božića. Nazvane, Velike antifone ili ”O antifone”, svaka je izražavala čežnju za povratkom Mesije:
„O ključU Davidov i žezlo doma Izraelova; Ti se otvoriš i nitko te ne može zatvoriti; Zatvoriš se i nitko ne te može otvoriti: Dođi i povedi zatvorenike iz tamnice, one koji borave u tami i sjeni smrti.“
Ova bogata tradicija razmatranja prošlosti i iščekivanja budućih događaja prešla je i na reformirane protestantske denominacije. U Knjizi uobičajenih molitvi (1549.) Thomas Cranmer (1489.- 1555.) koristio je materijal iz Gelazijskog sakramentarija, kao i zapise od Grgura Velikog kako bi razvio adventsku liturgiju, koja odražava i Kristovo rođenje i Njegov drugi dolazak. Iako se mnoga suvremena bogoslužja usredotočuju najviše na teme nade, radosti, mira i ljubavi, Cranmerova adventska liturgija najviše se usredotočuje na drugi Kristov dolazak.
Tijekom naših suvremenih obilježavanja Došašća možemo izgubiti iz pogleda drugi Kristov dolazak, no ono što je zanimljivo jest to da se ova tematika proteže i u našim omiljenim božićnim pjesmama. ”Radost svijetu” Isaaca Wattsa (1674.- 1748.) proslavlja Kristov slavni povratak i Njegovo buduće kraljevstvo, u kojem više neće biti tuge ni grijeha (Otkrivenje 21, 4):
„Radost svijetu! Spasitelj kraljuje; Neka ljudi pjevaju pjesme svoje; Dok postoje polja i rijeke, stijene, brda i ravnice Ponovno se raduj, Ponovno se raduj, Ponovno, ponovno se raduj.
Ne dopustite da grijesi i tuga više rastu, Niti da trnje zahvaća zemlju; On dolazi kako bi njegovi blagoslovi potekli, Svagdje gdje se nalazi prokletstvo, Svagdje gdje se nalazi prokletstvo, Svagdje, svagdje gdje se nalazi prokletstvo.“
U konačnici, promotrimo pjesmu Johna Masona Nealea i Henryja Coffina “O dođi, o dođi, Emmanuele”, prijevodu drevnih Velikih antifona:
„O dođi, Ključu Davidov, dođi
I otvori širom naš nebeski dom;
Daj nam put koji vodi u visinu,
I zatvoriti put bijedi.
Raduj se! Raduj se! Emmanuel
Doći ću k tebi, Izraele.
O dođi, Željo naroda, veži
Sve narode u jednom srcu i umu;
Neka zavist, svađe i prepirke stanu;
Ispuni cijeli svijet nebeskim mirom.
Raduj se! Raduj se! Emmanuel
Doći ću k tebi, Izraele.“
Povijest osvjetljava bogatstvo adventskog slavlja i iščekivanja. Jedan od praktičnih načina vraćanja duboke radosti ovoga razdoblja, koje je usmjereno prema budućnosti, mogao bi biti vjerovanje u ono što pjevamo.
Autor: Ryan Griffith; Prijevod: Ivan H.; Izvor: DesiringGod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala DesiringGod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
