„Ovako govori GOSPOD: Ne prilagođavajte se običajima pogana! Pred znakovima s neba, ne puštajte se opteretiti! To su pogani koji se puštaju opteretiti njima; jer su načela pogana besmislena. Drvo posječeno u šumi, obrađeno pilom od umjetnika, ukrašeno srebrom i zlatom, čavlima i čekićem, učvršćuje se da se ne može potresati“ (Jeremija 10,2-4).
Mnogi su koristili ovaj citat kako bi dokazali da Biblija osuđuje uporabu božićnih drvaca. Čak i ako se ignorira činjenica da su ove riječi napisane 2.000 godina prije izuma božićnih drvaca, kontekst poglavlja jasno naglašava da Jeremija osuđuje prasku izrezivanja i obožavanja idola, ne ukrašavanja božićnih drvaca. Sljedeći paragraf piše:
„Ti idoli su kao strašilo u polju krastavaca; oni ne govore; treba ih nositi, jer oni ne mogu hodati. Nemajte nikakvog straha: oni nisu škodljivi, ali oni vam više ne mogu biti korisni“ (Jeremija 10,5).
Jeremija naglašava da su idoli predmeti bez duše te da nisu zapravo Bog. Nadalje, objašnjava:
„Svi, bez izuzetka, oglupljuju i gube smisao. Oblikovan besmislenostima stiže se onamo. Idoli su samo istanjeno srebro, uvezeno iz Tarzisa, zlato iz Ufaza, obrađeno od umjetnika i livaca, odjeven ljubičastim grimizom i crvenim purpurom . To su sve samo djela znalaca. Ali, GOSPOD Bog je istina, on je Bog živi, kralj zauvijek. Kad se on razljuti, zemlja podrhtava, a pogani ne mogu podnijeti njegov gnjev“ (Jeremija 10, 8-10).
Drvo, zlato i srebro se spominju u kontekstu stvaranja beživotnih idola u kontrastu s Pravim i Živim Bogom. Glavni argument ne znači da je zlo ukrašavati drvca. Glavni je argument da su ljudi nerazumni ako pokušavaju stvoriti vlastite bogove. Proroci Starog zavjeta zalažu se za isti argument. Izaija, na primjer, piše:
„Drugome je posao sjeći cedre, pa odabire određena stabla, stabla golema, i ostavlja ih neka narastu među drvećem šumskim. Sadi lovor, i on od kiše raste. A čovjek ga onda za ogrjev koristi. Uzima komad drva da se ugrije. Naloži vatru i peče kruh. A usto i boga izrađuje kojem će se klanjati. Pravi lik rezani i pred njim ničice pada. Polovinom toga naloži vatru. Nad tom polovinom peče meso sebi za jelo i siti se. Grije se i govori: “Eto, grijem se i gledam kako vatra gori.” A od ostatka pravi sebi boga, lik rezani. Pred njim ničice pada, klanja mu se, moli mu se i govori: “Izbavi me, jer ti si bog moj!”“ (Izaija 44,14-17).
Apostol Pavao slično govori idolopoklonicima u Ateni:
„Tada, budući da smo loza Božja, mi ne trebamo misliti da božanstvo liči zlatu, srebru, ili mramoru, umjetničkom kipu ili umišljaju ljudskom“ (Djela 17,29).
Čak i rani kršćani koriste ove argumente u razgovoru s poganskim rimskim susjedima nakon razdoblja Novog zavjeta:
„Gledaj ne samo očima, nego i razumom, kakva je bit ili kakav je oblik Vašim tako zvanim i tobožnjim bogovima. Zar nije jedan od njih kamen, nalik na onaj, što ga gazimo? Drugi mjed, koja nije bolja od onog mjedenog posuđa, što nam služi za porabu; drugi opet drvo što je već trulo? Drugi srebro, koje treba čovjeka za čuvara, da ga ne ukradu? Drugi opet željezo već zarđalo? Drugi pečena ilovača, koja nije pristojnija od onog lonca, što služi najpriprostijoj uporabi? Zar nije sve to načinjeno iz propadljive materije? Zar nije skovano od željeza u vatri? Zar nije jedno napravio klesar, a drugo kovač, treće srebrar, četvrto lončar? A prije nego je sve to poprimilo svoj umjetni oblik, zar nije svaki komad mogao, pa zar ne može i sada još primiti kojigod oblik? Zar se sprave, koje su sada napravljene od iste materije ne bi mogle napraviti nalik na takove kumire? Zar se opet ovo isto, čemu se sada klanjate, ne bi moglo po ljudima pretvoriti u sprave slične ostalima? Zar nisu svi ti kumiri gluhi? Zar nisu slijepi? Zar nisu bez duše? Zar nisu bez čuvstva? Zar nisu bez gibanja? Zar svi ne trunu? Zar nisu svi propadljivi? A njih zovete bogovima, njima služite, njima se klanjate, te njima konačno postajete slični“ (Poslanica Diognetu 2).
Ukoliko bi se ljudi molili svojim božićnim drvcima ili ih obožavali kao božanstva, ovi bi se ulomci svakako na njih mogli primijeniti. No to nije, niti je ikada bio, način na koji su se koristila božićna drvca. Ljudi se nikada nisu molili božićnim drvcima za blagoslov ili su ih koristili u religijskim obredima i ritualima.
Iako se podrijetlo korištenja božićnih drvaca zapravo ne zna, tradicija je, čini se, započela otprilike u 16. stoljeću tijekom protestantske reformacije u Njemačkoj. Nema dokaza da su ih kršćani koristili za bilo što drugo osim za dekoraciju domova za vrijeme blagdana. Ne postoji niti jedan aspekt ove tradicije koji bi naginjao idolopoklonstvu ili se kosi s biblijskim zabranama o kreiranju lažnih bogova iz drveća.
Autor: Luke Wayne; Prijevod: Ida R.; Izvor: CARM.org
