Malovjerni je riječ koja opisuje ljude s malo vjere. Ljudi s malim, oskudnim povjerenjem. Često sam i sam među njima.
„O vi malovjerni…“ Riječi su se provlače kroz Matejevo evanđelje kao svojevrsni refren, podsjećajući nas na kolebljivu vjeru učenika. Možda i na našu vlastitu kolebljivu vjeru. Četiri puta čujemo ovaj prijekor ublažen nježnošću, ovu nježnost učvršćenu prijekorom.
Vidite li, učenici, kako Bog hrani gavrane i oblači ljiljane? „Neće li se puno bolje pobrinuti za vas, malovjerni?“ (Matej 6,30)
Vjetrovi mogu puhati i valovi se mogu dizati na nepostojano Galilejsko more, ali ja ću biti s vama, ja, Božji Sin koji umiruje oluju. „Zašto se bojite, malovjerni?“ (Matej 8, 26) Valovi te neće moći povući ako budeš gledao u mene Petre. „Ti malovjerni, zašto si sumnjao?“ (Matej 14, 31)
Sjećate li se, učenici moji, kako sam nahranio tisuće od nekoliko preostalih kruhova? „O malovjerni, zašto međusobno raspravljate o činjenici da nemate kruha?“ (Matej 16, 8) Zašto takva nježnost u ovom prijekoru? Jer njihova vjera, iako malo, bila je istinska. Zašto takav prijekor u ovoj nježnosti? Jer je njihova vjera, iako istinska, bila je manja nego što je trebala biti. Možda je takva i naša.
O vi malovjerni
Malovjerni je riječ koja opisuje ljude s malo vjere. Ljudi s malim, oskudnim povjerenjem. Često sam i sam među njima.
Prvo ih možete prepoznati po tjeskobnoj brizi. (Matej 6, 25–33) Iako hodaju svijetom u kojem se ptice bivaju nahranjene, gdje se cvijeće odijeva poput kraljeva, lako ih muče vlastite potrebe. Vidi li ih Bog? Čuje li Bog njihove vapaje? Je li Bog zaista njihov Otac? Njihove glave mogu klimati, ali srca oklijevaju. Uz brigu koju nose na rukavu počiva i ova značka: „O vi malovjerni.“
Tako i malovjerni redovito hodaju u nepotrebnom strahu. (Matej 8, 23-27) Ne nastaje sav strah iz malo vjere i Isus je znao kada treba utješiti strahove, a ne ih ispraviti. (Matej 14, 26–27) Ali za malo vjere, strah je manje poput poznanika, a više poput sustanara, manje poput povremenog vala i više poput stalne podzemne tihe nesigurnosti. Iako znaju da je Isus s njima, čini se da strah nekako stoji između.
Zatim, konačno, malovjerne često obilježavaju mnoge sumnje. (Matej 14, 28–33) Poput Petra na moru, oni često zabavljaju ono što Martyn Lloyd-Jones naziva “naknadnim razmišljanjima.” Petar je vidio vjetar i valove prije nego što je stavio nogu na vodu, očito više vjerujući Isusovoj riječi nego oluji. Ali onda je ponovno promislio. „To je uvijek problem sa slabom vjerom“, piše Lloyd-Jones. „Vraća se opet na pitanja koja su riješena i na koja je već dan odgovor.“ (Duhovna depresija, 157). Introspektivni i uz oklijevanja, malovjerni imaju problema s ostavljanjem svojih sumnji u čamcu.
Isusova nježnost sjajno sjaji u ovim pričama o malovjernima. Brigu, strahove i sumnje svojih učenika susreće svojom sigurnošću, mirom i pomoći. Ipak, Njegova nježnost nosi i prijekor kojeg moramo čuti.
Lekcije za one s malo vjere
U knjizi “Hodočasničko postojanje” (The Pilgrim Progress) Johna Bunyana čitamo o jednom Malovjernom, koji je, nakon što mu je oduzeta mogućnost potrošnja novca, iako mu nisu bili oduzeti dragulji, bio prisiljena putovati „s mnogima gladnog trbuha veći dio ostatka puta“ do Nebeskog grada (146). Kod nas tako. Treba nam samo malo vjere da se sjedinimo s Kristom koji spašava, tipiziran draguljima Malovjernog. Ali treba nam više od malo vjere da bismo udobno koračali s Kristom. Dakle, dok skupljamo nježnost koju Isus daje onima s malo vjere, poslušajmo i lekcije koje On podučava, znajući da nam zamjera zbog ostanka u sigurnosti.
Ustanite u svojoj maloj vjeri.
Jedna od čestih kušnji među malovjernima jest vjerovati da smo u milosrđu naše malene vjere. Kušnja je razumljiva. Ne biramo svoje brige, strahove i sumnje; oni djeluju ušivenima u tkivo našeg temperamenta. Čini se da im nismo mogli zapovijedati više nego što su učenici mogli zapovijedati olujom. Nema sumnje, temperament na značajni način oblikuje našu vjeru. Čini se da malo vjere prati one koji su predani plahosti, introspekciji i sjetnosti. Pa ipak, temperament nikada ne govori cijelu priču. Da jest, zasigurno Isus ne bi ukorio svoje učenike, čak ni s nježnošću. Niti bi ih pozvao na tako rigorozna djela i razmišljanja, bez obzira na njihov temperament:
- “Pogledajte ptice nebeske. . . . Razmislite o poljskim ljiljanima. . . . Stoga ne brinite.“ (Matej 6, 26; 28,; 31)
- „Zašto se bojiš, malovjerni?“ (Matej 8, 26)
- „O malovjerni, zašto ste sumnjali?“ (Matej 14, 31)
- „O malovjerni, zašto međusobno raspravljate o činjenici da nemate kruha? Još ne opažate? Zar se ne sjećaš. . . ? Kako to da vi ne razumijete. . . ?“ (Matej 16, 8-11)
Da, naš temperament može nas usmjeriti na brige, strahove i sumnje. Možemo se tresti poput natučene trske, dok drugi stoje čvrsto. No tu dolazimo do onoga: jesmo li proučavali gavrane i ljiljane? Jesmo li pitali svoja drhtava srca: „Zašto se tako bojiš?“ Jesmo li se uzeli našu stvar u ruke i bili propovjednici našim dušama, podsjećajući, potičući, ohrabrujući?
Samo Bog može dati veliku vjeru (Efežanima 2, 8), ali često smatra prikladnim dati je kroz strpljivo, molitveno razmišljanje. Slaba vjera bi mogla biti naša po temperamentu, ali ne mora biti naša prema pristanku. Snagom Duha u nama imamo neki izbor po ovom pitanju. Možemo se moliti, razmatrati, pitati, sjećati se i s vremenom možemo osjetiti kako se naša vjera podiže više od malo.
Razmotrite sve dokaze.
No, često se čini da pažljivo razmišljanje otkriva samo koliko su vjerojatnije naše brige i strahovi. Uzmimo na primjer oluju na moru. Što bi pažljivo razmišljanje postiglo kad bi se valovi podigli više od krme, kiša zapekla kožu i voda počela ispunjavati brod? Razmišljajte koliko god želite, no čini se da svi izračuni daju isti odgovor: paniku. Pa ipak, Isus još uvijek postavlja svoje pitanje: „Zašto se bojite, malovjerni?“ (Matej 8, 26). Očito, strah koji se čini tako vjerojatnim, tako razumnim, čak i tako neizbježnim zapravo, nije. Nekako velika vjera pronalazi način kako baciti sidro, bez obzira koliko jaka bila oluja. Kako? Zatvaranjem očiju, začepljivanjem ušiju i pjevanjem neka oluja prođe? Ne, nego uzimajući u obzir sve dokaze, ne samo one koje možemo vidjeti u ovom trenutku. Velika vjera nikada nije slijepa vjera. Vidi valove, osjeća vjetar, čuje grmljavinu, okusi kišu. Ali onda velika vjera ide dalje i iznad i izvan svega toga, osjeća nešto više. Velika vjera vidi Spasitelja čije srce nikad ne spava. (Psalam 121, 3-4) Velika vjera sjeća se riječi „Mir! Umiri se,“ koje su ušutkali mnoge žešće oluje od ove. (Marko 4, 39) Velika vjera drži se za ruku koja nas je prva zgrabila. (Izaija 41, 10) Velika vjera osjeća ljubav od koje se ne možemo odvojiti, čak i ako bi nas valovi utopili. (Rimljanima 8, 38–39) Sve dok su nam oči na površini života, malo vjere može se činiti našom jedinom racionalnom opcijom. Ali kad pogledamo stvari koje se ne vide, možemo osjetiti da je ovdje nešto daleko veće od oluje.
Sve dok su nam oči na površini života, malo vjere može se činiti našom jedinom racionalnom opcijom. Ali kad pogledamo stvari koje se ne vide, možemo osjetiti da je ovdje nešto daleko veće od oluje.
Odgovorite na sumnje Kristom.
Velika vjera, dakle, razmatra sve dokaze. U srcu svega stoji jedna istaknuta Osoba: Isus. Kako bi se učenici mogli bojati kad je Isus bio u čamcu s njima? (Matej 8, 23–24) Kako je Petar mogao sumnjati kad je Isus stajao s njim na valovima? (Matej 14, 29) Kako bi se učenici mogli brinuti sve dok je Isus, množitelj kruhova, hodao s njima? (Matej 16, 8-10) U svakom slučaju, „O ti malovjerni“ skraćenica je od „O ti koji malo vjeruješ u Mene.“ Oni velike vjere nisu otkrili nikakve duhovne tajne. Nisu dosegli kršćanstvo drugog reda. Nisu se popeli na neku monašku ljestvicu pobožnosti. Jednostavno su naučili, ponekad kroz dugu i bolnu praksu, vidjeti Isusa kao najdivniju, najmoćniju, najmilosrdniju i najvjerniju osobu u svemiru. Ili kako kaže Lloyd-Jones, naučili su odgovoriti na svoje sumnje pogledom:
„Svoje sumnje možemo pobijediti samo stalnim gledanjem u Njega i ne gledanjem u njih. Način kako odgovoriti na njih jest pogledom u Njega. Što Ga više budete poznavali i Njegovu slavu, smješnije će sumnje postati.“ (Duhovna depresija, 158)
Znam da “gledanje u Isusa” ponekad zvuči kao nejasna i prikladna zamjena za pažljiviju primjenu. Ali uistinu, gledati na Isusa, ne samo brzim pogledom u trenucima brige, nego kao nešto što radimo, kroz radost, svakog dana. Čitajte knjige o Njemu. Upoznajte Ga u Njegovim uredima kao Proroka, Svećenika i Kralja. Možda odaberite plan čitanja Biblije, koji vas uvijek navodi na čitanje nekog od evanđelja. Orijentirajte svoj kršćanski život manje prema nizu praksi, a više prema slavnoj Osobi. Baš kao što je najbolji odgovor na sotonine optužbe povjerljiv pogled na Isusa, tako i naša mala vjera. Najbolji odgovor na naše brige, strahove i sumnje jest pogled; zamišljen, informiran, pun vjere, u Krista koji voli spašavati.
Gospodine, spasi me
Kad je Petar zavapio: „Gospodine, spasi me“, kada je počeo tonuti u more, dalje čitamo: „Isus je odmah pružio ruku i uhvatio ga.“ (Matej 14, 30–31) Isus, milosrdniji od jake oluje, uvijek je spreman spasiti svoj malovjerni narod. Ali njegovo spašavanje ide dalje. Kad je Petar bio siguran u Isusovom zagrljaju, čuo je nježni prijekor svoga Gospodina: „O malovjerni!“ Isus voli spašavati malovjerne; ne samo s mora, već i iz sumnji zbog kojih tonu. Kako bi htio da odgovorimo na te sumnje? Ustanite i stanite protiv njih. Razmotrite sve dokaze kako biste mogli povjerovati. I prije svega, uprite pogled vjere u Onoga koji nikada ne iznevjeri svoje.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.
