Ove godine, kao i svake, obilježava se godišnjica legitimne vojno-redarstvene operacije Oluje, kojom je zvanično i završio rat na našem području. Dakako, da nije bilo te operacije, ne bi bilo ni današnje Hrvatske, bar ne u ovom obliku. No, ovdje želim skrenuti pažnju na nešto drugo. Na ono što je jedino i uistinu najvažnije i najvrjednije.
Proslava Oluje kao da je sve ekstremnija iz godine u godinu. Kao da rat još uvijek traje u srcima mnogih. Naravno, kad čovjek prvenstveno ratuje unutar svoje duše, onda je rezultat rat sa svima ostalima. Spreman si za neopraštanje, nezaboravljanje, gorčinu, nemir, paljenje zastava. Spreman si uporno okrivljavati, pa čak i ubijati. Dokle ide ljudska mržnja…
Iz godine u godinu svjedočimo sve većem nasilju, neredu i poticanju na mržnju. Svjedoci smo toga da što više vremena prolazi, naše rane su sve otvorenije i bolnije. I dok god se ne liječe, sve više se gnoje. Dakle, ipak ne vrijedi uzrečica da „vrijeme liječi sve rane“.
Zašto pojedinac, pa tako i narod, nisu u stanju ostaviti prošlost tamo gdje joj je mjesto? Više od 20 godina prošlo je od rata u Hrvatskoj, a mnogi još uvijek „ratuju“, ili u krajnjem prizivaju rat. Nisu pomireni sa prošlosti, a kako će biti pomireni sa ičime kad nisu pomireni s Bogom? Čovjek bez Boga ne živi u realnosti, ima poremećenu percepciju. Živi u prošlosti ili budućnosti, ali ne prihvaća realnost, ili najčešće na razne načine bježi od nje. Pa i neopraštanje je vrsta bijega. Kako će oprostiti onaj kome nije oprošteno?
Problem je sljedeći: Nismo dozvolili da naše rane povije i iscijeli Jedini koji to može, Onaj koji je ponio… i podnio naše rane na križ kako bismo mi bili iscijeljeni. Dok nema izmirenja s Bogom, nema ni iscjeljenja, ni mira, ni oprosta, ni blagoslova – kako pojedincu tako ni cijelom narodu.
Onaj tko nije primio oprost od Boga ne može oprostiti, ni zaboraviti, ni nastaviti dalje. Stoji na mjestu i vrti se u krug. Nikakva oluja ne može zadovoljiti čovjekovu nutrinu. Doslovna oluja stvara nered, a ne red. Svake godine proslava dana Oluje, a tokom cijele godine neprestana oluja u srcu, koju NITKO ne može utišati – osim Isusa (Mk 4,39).
Tako svake godine imamo priliku slušati brojne poklike „Za dom spremni“. Što to uopće znači? Spremni za rat? Spremni ponovno ginuti za zemlju? Spremni na smrt? Ne poznajem nikoga tko je spreman na smrt – osim onoga tko nas tjera na smrt, koji dolazi samo da ukrade, zakolje i uništi (Iv 10,10).
Niti poznajemo svoj identitet, niti znamo čiji smo, niti znamo gdje idemo, ali mi smo spremni… Nažalost, mnogi ne znaju tko su ni za što su spremni.
Božja Riječ kaže da budemo SPREMNI ZA EVANĐELJE MIRA (Ef 6,15). Dok su mnogi spremni za rat, Krist nas poziva na evanđelje mira. Kako li su divne ove riječi… Tko ne bi želio mir? Željeti mir, a uporno ga tražiti u nemiru? Mir nećemo naći u nacionalnom identitetu, zemaljskim granicama, mržnji, neopraštanju, prosvjedima ili proslavama… Naći ćemo ga SAMO u Kristovom evanđelju. I zato, budimo spremni za dom koji nas čeka na nebesima, a ne na zemlji.
Biti SPREMAN ZA KRISTA je ono što je jedino vrijedno ovog života. Biti spreman na mir i biti spreman na dijeljenje evanđelje mira. To je ono što se od nas traži. Ali kako ćemo dijeliti evanđelje mira ako ne poznajemo ni mir, ni evanđelje, ni Krista?
„Isus im, odgovorivši, reče: Mislite li da ti Galilejci, budući da pretrpješe takve stvari, bijahu veći grješnici od svih drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne pokajete, svi ćete tako propasti“ (Lk 13,2-3).
Autorica: Vesna Lokar
