Možda, dok se budite ovoga jutra, shvaćate da se nalazite na mjestu iz kojeg očajnički želite otići. Možda ste se ovdje preselili zbog školovanja ili zaposlenja ili ste ovdje zbog školovanja ili zaposlenja vašeg supružnika, no vaše srce i dalje voli mjesto iz kojeg ste otišli.
Razmišljate o članovima obitelji, prijateljima i poznatim, udobnim stvarima koje su ondje, dok u isto vrijeme teško zamišljate da bi ovo mjesto u kojem ste sada mogli zamišljati kao svoj dom.
Možda ste ovdje cijeli svoj život, no već neko vrijeme se želite preseliti dalje. Osjećate da vas maleni gradić, kojeg tako dobro poznajete, guši. Upoznali ste svaki kutak svake ulice; izgleda da ništa nije preostalo za otkrivati.
Možda, ono što je najbolnije, domovi, stabla i trgovine vašeg trenutnog mjesta prebivališta podsjećaju vas na sve ono što ste izgubili. Ti hodnici su nekoć bili ispunjeni osmijehom, a pločnici radosnim zvukom dječjih koraka. No iz bilo kojeg od tisuću razloga, taj život je sada nestao, a ovo mjesto sada proganjaju duhovi boljih vremena.
Možda ćete jednoga dana otići. Možda ćete se preseliti natrag u vaš dom; možda ćete otići dalje od doma ili ćete započeti na nekom novom mjestu, bez sjećanja. No zasad, danas, živite u mjestu iz kojeg želite otići.
Prognanicima u Babilonu
Priča iz Biblije jest, na neke načine, priča o kretanju. Tijekom stvaranja, Bog je namjeravao da Adam i Eva nasele, ne samo Eden nego i cijelu Zemlju. (Postanak 1, 27-28) Tijekom otkupljenja, Bog je širio svoje kraljevstvo, kako je Abraham putovao od Ura (Postanak 12, 1-3), Izrael iz Egipta (Izlazak 3, 10-12), apostoli iz Jeruzalema (Matej 28, 18-20), Pavao i Barnaba iz Antiohije. (Djela 13, 1-3)
No, uz to nezaboravno kretanje, postoje manje nezaboravna, ali i dalje važna ostajanja. Abraham je možda otišao u Kanaan, ali je ondje ostao Izak. Duh je vodio Pavla u Efez i dalje, no taj isti Pavao rekao je Timoteju neka ostane u Efezu. (1. Timoteju 1, 3) U jednoj nevjerojatnoj priči, kada je Božji narod čeznuo za napuštanjem mjesta na kojem se nalazio, kada su neki samoproglašeni proroci govorili ”idite”, Bog je rekao: ”ostanite”:
„Ovako govori Jahve nad Vojskama, kralj Izraelov: `Svima izgnanicima koje odvedoh iz Jeruzalema u Babilon! Gradite kuće i nastanite se, sadite vrtove i uživajte urod njihov! Ženite se i rađajte sinove i kćeri! Ženite svoje sinove i udajte svoje kćeri da i oni rađaju sinove i kćeri! Množite se da se ne smanjite!“ (Jeremija 29, 4-6)
Možda nismo Izraelci koji žive u Babilonu, ali Jeremijina knjiga prognanicima i dalje govori onima koji smatraju da žive ondje gdje ne žele živjeti.
Glavni Vrtlar je posadio
„Ovako govori Jahve nad Vojskama, kralj Izraelov: Svima izgnanicima koje odvedoh iz Jeruzalema u Babilon!“ (Jeremija 29, 4)
Prvi dio Jeremijinog pisma nudi nešto što podsjeća na pobožan šok. Svakom pažljivom promatraču treba biti jasno da je Nabukodonozor, a ne Bog, poslao Izraelce u progonstvo. (Jeremija 29, 1) Bez obzira na to, Jeremija tvrdi, iza ponosa i ludosti babilonskog kralja, Bog sam je bio taj koji je poslao Izraelce u progonstvo. U konačnici, Izraelci su se našli u Babilonu, jer ih je Božja skrivena ruka odvela ondje.
Koliko često nam treba sličan podsjetnik, kada se budimo daleko od našeg željenog doma. Bez obzira na okolnosti koje su nas dovele ovdje gdje smo sada, poslovna ponuda, hitna obiteljska potreba, naše vlastito rođenje, čak i pogrješan sud, na djelu je bila ruka odozgor. Živimo ovdje gdje živimo u konačnici jer nas je Bog ovdje poslao, barem za danas. Božja brižna ruka nikada se ne kreće bez svrhe.
Samuel Rutherford, veliki puritanski pisac pisama, jednom je govorio o Bogu kao vrtlaru, a sebi kao biljci:
”Veliki Majstor Vrtlar, Otac Gospodina našega Isusa Krista, u divnoj brizi, svojom rukom posadio me ovdje, gdje svojom milošću, u ovom dijelu njegovog Vinograda, rastem. I ovdje ću ostati, sve dok veliki Gospodar vinograda ne bude smatrao prikladnim presaditi me drugdje”. (Pisma Samuela Rutherforda, 93)
Kasnije, kada je Rutherford bio utamničen u Aberdeenu i kada mu je zabranjeno svako javno propovijedanje, pisao je o življenju u ”Kristovoj palači u Aberdeenu”. Znao je sljedeće: „…taj Krist “koji me je poslao na Zapad i Jug, (na njegov prijašnji pastoralni poziv), šalje me i na Sjever (u zatvor u Aberdeen).“
Što kada bismo i mi mjesta gdje smo sada gledali kao na vrt i palaču; ne zato što je zemlja bogata ili zato što namještaj izgleda elegantno, nego zato što nas je naš Otac Vrtlar ovdje posadio i zato što ovdje gdje smo mi prebiva Krist?
Gdje god da živimo, ondje ne živimo sami, niti je to gdje se sada nalazimo samo rezultat okolnosti koje možemo vidjeti. Imamo Majstora Vrtlara, sadašnjeg Krista, čak i u mjestu koje nam djeluje kao da smo u izbjeglištvu.
Duše sa zapakiranim kutijama
„Gradite kuće i nastanite se, sadite vrtove i uživajte urod njihov! Ženite se i rađajte sinove i kćeri! Ženite svoje sinove i udajte svoje kćeri da i oni rađaju sinove i kćeri! Množite se da se ne smanjite!“ (Jeremija 29, 5-6)
Zrak nemirnog očekivanja puhao je tijekom progonstva u Babilonu. Neki, koji je tvrdio da je prorok, govorio je o skorašnjem povratku u Jeruzalem. (Jeremija 29, 8-9) Pomisao na povratak u njihov dom postojao je kod mnogih te su se zato odbijali smiriti u Babilonu. Spavali su odjeveni i spremni za putovanje. Nisu se željeli ponašati kao da će dugo živjeti u Babilonu.
Ali hoće. Sedamdeset godina će proći prije nego što će se Božji narod vratiti u svoj dom. (Jeremija 29, 10) Zato im je Bog govorio neka izgrađuju, žive, sade i jedu, neka se žene i neka odgajaju djecu. Smirite se u mjestu iz kojeg želite otići. Pustite korijenje u ovome tlu, bez obzira na to kako tvrdo može djelovati i usudite se vjerovati da plod može izrasti čak i ovdje.
Naše vlastite želje za odlaskom, promjenom može nas ponukati da živimo kao da ćemo svakog trenutka otići, zbog čega ćemo odbiti pustiti korijenje. Mnoštvo kutija mogu i dalje biti zapakirane na zidovima naših srdaca, dok se odbijamo smiriti u ovome mjestu i dok se umjesto toga nadamo da ćemo možda ubrzo otići.
U našem slučaju, naravno, možda ćemo zaista ubrzo otići; koliko nam je poznato Bog nam nije odredio boravak ovdje u trajanju od sedamdeset godina. No što ako nas naša neodlučnost prihvaćanja ovog mjesta kao našim domom sprječava u pronalasku našeg doma ovdje kao što bismo mogli? Može li naša želja za boravkom drugdje postati samo-ispunjavajuće proročanstvo, lopata koja neprestano kopa zemlju i sprječava nas u sijanju sjemena, ovdje?
Kada sam bio u sjemeništu, kolega iz razreda govorio je o neodlučnosti njegove žene u pogledu dekoriranja njihovoga stana, jer je znala da će se ondje zadržati samo za godinu ili dvije. Kao odgovor rekao joj je sljedeće: „Zabijmo nekoliko čavala u zid. Raspakirajmo kutije. Posadimo biljku. Učinimo ovo mjesto, koliko god ono bilo neželjeno, što boljim mogućim domom. Možda ćemo, dok to budemo činili, ovdje pronaći više doma nego što smo to zamišljali.“
Ostati i stvarati učenike
„Tražite blagostanje gradu, u koji sam vas odveo, i molite se za njega Gospodu; jer blagostanje njegovo vaše je blagostanje.“ (Jeremija 29, 7)
Izbjeglice, izgubljene u stranoj zemlji, u žudnji za domom, mogu se, što je razumljivo, usredotočiti na maleni broj prioriteta: ”Zaštiti svoju obitelj. Zaradi za život. Pronađi malene stvari koje će te usrećiti ondje gdje možeš”. No Bog je pozvao svoj narod neka gleda dalje i više, iznad svojih zidova i doma. Pozvao ih je na sljedeće: „Tražite blagostanje gradu u koji sam vas odveo…“ Činite dobro, čak i u Babilonu. Tražite blagostanje u mjestu iz kojeg želite otići. Molite za mir u tom mjestu.
Ova nas zapovijed podsjeća na prizor iz Evanđelja, kada čovjek, koji je prethodno bio demoniziran, molećivo želi slijediti Krista, svoga Izbavitelja. (Luka 8, 38) Zasigurno je žudio biti blizu Onoga koji je vratio razum njegovom umu. (Luka 8, 35) Možda je isto tako žudio za slobodom od mjesta, koje ga je podsjećalo na ranije muke. No Krist, nakon što je rekao tolikom mnoštvu da Ga slijedi, ovom čovjeku govori suprotno: „Vrati se kući i pripovijedaj što ti učini Bog.“ (Luka 8, 39) Vrati se u svoj dom, ostani gdje jesi i u ovo mjesto izgovaraj blagostanje Evanđelja. Tako je i učinio. (Luka 8, 39)
Bez obzira na to gdje živimo, postoje ljudi u našoj ulici, susjedstvu, u našem gradu, koji trebaju čuti ono što je Bog učinio za nas i koliko može učiniti za njih. Nesumnjivo, ljudi drugdje trebaju čuti isto; zato Isus i govori neka idemo. (Matej 28, 19) No poput čovjeka iz Luke 8, možda i mi trebamo vidjeti da mjesta u kojima se sada nalazimo, iako su možda ispunjena s lošim uspomenama, sadrže polja koja su spremna za žetvu i da smo mi ti koji trebamo raditi na tim poljima.
U dubini naših žudnji za odlaskom, možda smo zadržali mali broj stvari, koje našim životima pružaju svrhu ili funkcionalnost: „Održavaj djecu sretnom. Prođi kroz današnji dan. Odradi posao i malo se odmori.“ No Krist nam daje drugu svrhu, koja može preobraziti ono što izgleda poput napuklog i suhog tla u polje, koje čeka na žetvu: „Govorite o onome što je Bog učinio za vas.“
Izbjeglice do dolaska u raj
„Svima izgnanicima koje odvedoh iz Jeruzalema u Babilon!“ (Jeremija 29, 4)
Koliko god da je riječ progonstvo djelovala bolno Izraelcima u Babilonu, riječ im je načinila dobrodošlicu u stvarnost, koje se nisu mogli sjetiti kada su bili u svome domu: njihov istinski dom bio je Bog, a ne Jeruzalem. (Ponovljeni zakon 33, 27; Psalam 90, 1) Oduvijek su bili stranci i došljaci, čak i u svojoj domovini. (Levitski zakonik 25, 23) Stoga, iako je riječ progonstvo bio žalac i trn, bila je i dar.
U Kristu i mi smo isto tako ”došljaci i prognanici”, čak i ako živimo u mjestu koje volimo. (1. Petrova 2, 11) Oni koji se osjećaju kao izbjeglice u ovome svijetu posjeduju određene prednosti: njihov svakodnevni osjećaj beskućništva podsjeća ih na to tko su oni uistinu.
Svakoga jutra kada se budimo u kući koju ne volimo, možemo se prisjetiti sobe u Božjoj kući, na čijim vratima piše naše ime. (Ivan 14, 2) Svaki puta kada se vozimo kroz grad koji želimo napustiti, možemo se radovati gradu ”čiji je Graditelj i Dizajner Bog”. (Hebrejima 11, 10) Svaki puta kada zaspimo daleko od doma, možemo sami sebe uvjeriti u to da smo zaista daleko od našega doma, ali isto tako da ćemo ondje vrlo brzo doći. (Otkrivenje 22, 20)
Jednoga dana, uskoro, probudit ćemo se u mjestu za kojim smo oduvijek čeznuli i ondje ćemo živjeti zauvijek. No zasad, dragi kršćanski prognaniče, vjeruj mudrosti svog Majstora Vrtlara. Raspakiraj kutije. Ostani i stvaraj učenike. Voli ovo mjesto iz kojeg želiš otići.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
