Jedva mjesec dana nakon što smo se muž i ja vjenčali, test za trudnoću pokazao je pozitivan rezultat, piše autorica Amber Doty.
Nakon osam i pol mjeseci braka, dok smo još pokušavali naviknuti se na uloge muža i žene, postali smo tata i mama. Ne kažem da naš sin nije bio u planu – oboje smo nestrpljivo priželjkivali djecu – ali ipak, postati supruga i majka u istoj godini prilično je krupan zalogaj.
Prva godina roditeljstva bila je i najteža godina našeg braka do sada, kao i godina u kojoj sam naučila veoma važnu lekciju: muž mi uvijek mora biti ispred djece.
Nemojte me pogrešno shvatiti; volim djecu i sve bih učinila za njih. Ali muža volim više.
Kada to kažem svojim prijateljicama koje imaju djecu, obično se šokiraju i zgroze. Naposljetku, to je kršenje zlatnog pravila materinstva, koje kaže da biti dobar roditelj znači žrtvovati sve za dobrobit svoje djece.
Zanemariti svoje potrebe radi njihovih praktično je obavezno. Žao mi je, ali ja to ne prihvaćam.
Za neke, ideja da djeca budu na drugom mjestu je apsurdna. Kada smo na web stranici YourTango anketirali stručnjake, polovica njih je smatrala da ženama muževi trebaju biti važniji nego djeca. Možete zamisliti kakvi su bili komentari.
Potpuno ih razumijem. Nema sumnje da je veza između majke i djeteta neraskidiva. Međutim, svoju vezu s mužem vidim kao nešto što je na korist cijeloj obitelji. Stavljajući njegove potrebe na prvo mjesto, umanjujem šanse za razvod; time povećavam šansu svoje djece da odrastaju uz oba roditelja.
Čvrsto vjerujem da zdrava veza između nas predstavlja temelj njihovih budućih veza. Smatram da smo muž i ja prvi primjer dobrog braka na koji će se ugledati. Gledajući nas, djeca uče kako u budućnosti tretiraju svoje partnere, kao i kako partneri trebaju tretiraju njih.
Vjerujem da je odrastanje u domu s roditeljima koji se vole i cijene ključno za njihov razvoj. Zbog toga, muža stavljam na prvo mjesto.
Malo je prilika kada ćete djecu zateći da spavaju u našem krevetu. Ako možemo priuštiti samo jedno putovanje godišnje, odlazimo sami, i nimalo nas ne grize savjest kada se oslanjamo na pomoć familije kako bismo mogli izaći i pričamo o bilo čemu drugom, samo ne o djeci.
Za nekoliko godina, naši sin i kćer napustit naš dom, i kada se to dogodi, želim proslavim uspješno obavljen roditeljski posao sa svojim voljenim – a ne sjediti u mukloj tišini s osobom koja je za mene postala stranac zbog toga što smo se godinama udaljavali jedno od drugog.
Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja. (Matej 19,5-6)
