Bog nas je stvorio da se krećemo. I stvorio je povezanost našeg mozga s nagrađivanjem i jačanjem preko kemikalija pod nazivom „endorfini“. Vježba čini ljude sretnijima.
Ljudi su se oduvijek redovno kretali, ali inovacije i očiti razvoj modernog života doveli su do toga da je sjedeći stil života postao normalniji nego ikad prije. Nikada nije bilo potrebnije govoriti o tjelesnoj aktivnosti kao danas.
Brojni nevjernici svjesno koriste i uživaju u daru vježbanja, ali ne obožavaju Isusa niti imaju Duha Svetoga. Treba li biti drugačije s kršćaninom koji se bavi tjelesnom aktivnošću? Kako možemo iskusiti Božji prirodni dar vježbanja na takav način da imamo duhovnu korist?
Vježbajte uz zahvalnost
Pavlova uputa u 1. Timoteju 4,4-5 odiše posljedicama za autentični kršćanski život u Božjem čudesnom fizičkom svijetu. Ovdje bračni odnos i jelo imaju eksplicitno gledište, ali vježba je očigledno važna.
Sve što je Bog stvorio je dobro, i ništa ne treba odbaciti ako se uzima sa zahvalnošću, jer se posvećuje riječju Božjom i molitvom (1. Timoteju 4,4-5).
Uzimanje vježbe i njezinih radosti, uz zahvaljivanje započinje prepoznavanjem kao božanskog dara i primanjem uz zahvalnost. A zahvalnost je usmjerena prema Darivatelju.
Lako je onima koji su još uvijek relativno fizički sposobni, i uživaju određenu mjeru dobrog zdravlja, ne čuditi se tome što mogu hodati pola sata ili čak trčati nekoliko milja. U ovoj paloj i prokletoj kreaciji, mnogi veliki sveci terminalno su uskraćeni za neke Božje užitke. Invalidnosti obiluju u ovom dobu.
No, Božja je milost dovoljna za naše trnje (2. Korinćanima 12,9), i On ima svoje alternativne načine u komuniciranju svojih prirodnih užitaka onima koji su uskraćeni.
Prvi korak u činjenu našeg vježbanja svetim jest da ga primimo kao dar, ne uzimajući tjelesno kretanje i fizičko trošenje zdravo za gotovo, nego izričitim zahvaljivanjem Bogu. Kažemo: „Oče, hvala ti što moje noge i pluća rade kako trebaju. Hvala ti za ruke koje mogu zamahivati i podizati. Hvala ti za ravnotežu, i što nemam neko oboljenje ili neko drugo stanje koje me veže za krevet.
U svijetu koji uzdiše i u kojem živimo (Rimljanima 8,22), čudesno je imati tijelo koje je u stanju svrhovito vježbati. Nitko od nas ne zahvaljuje dovoljno Bogu za takvu milost.
Neka vaše vježbanje bude sveto
Shvaćanje da smo sposobni vježbati zahvalno je bitno polazište, ali treba reći još nešto. „Posvećuje se riječju Božjom i molitvom“ (1. Timoteju 4,5). Što znači stvoriti tjelesnu aktivnost, i nagradu endorfinom, a da je „posvećeno riječju Božjom i molitvom“?
„Riječ Božja“ je ono što Bog govori, ono što je udahnuo u Pisma u vezi naših fizičkih tijela. Naša vježba i aktivnost neće biti posvećeni ako na naša tijela mislimo na pogrešan način, ako vjerujemo u suptilne i otvorene laži koje nisu u skladu s onim što nam Bog otkriva (a naše današnje društvo vrvi njima).
Dakle, „molitva“ je naš odgovor natrag Bogu u svjetlu onoga što je rekao.
Što Bog kaže o našim tijelima
Prva Korinćanima 6 možda je prvo mjesto kojem se trebamo okrenuti. Stih 12 nas izaziva da bježimo od navika koje nas porobljavaju („neću da mnome išta vlada“), dok stihovi 19-20 daju ovu snažnu izjavu o našim tijelima:
„Ili ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga u vama, kojega imate od Boga te niste svoji? Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga svojim tijelom i svojim duhom, koji su Božji.“
- Vaše tijelo pripada Bogu.
Za razliku od alarmantnih zvukova na svakom koraku danas, vaše tijelo nije vaše vlastito, nego pripada Bogu – i to dvostruko. Prvo vas je stvorio, a potom otkupio natrag po beskonačnoj cijeni vlastitog Sina. Dakle, Bog nedvosmisleno želi da ga častimo našim tijelima koja nam je dao (do razine naše mogućnosti), a ne da ih ostavimo nepotrebno neaktivnima.
- Bog cijeni tjelesnu aktivnost.
Bog jasno pozdravlja aktivnost naših tijela kroz rad (Efežanima 4,28; 2. Solunjanima 3,10), pa čak i teški rad (2. Timoteju 2,6) – potiče nas da ne budemo lijeni, nego zaposleni (2. Solunjanima 3,11). Lijenost je grijeh, te fizička i duhovna opasnost (Izreke 21,25). A naročito, 1. Timoteju 4,8 potvrđuje važnost tjelesne aktivnosti.
- Cilj je duhovno, a ne fizičko zdravlje.
Ipak, odgovornost prema tjelesnoj aktivnosti kršćanin uvijek obuzdava. U prisvajanju onoga što Bog kaže o našim tijelima i aktivnosti, ključno je da se osvrnemo na balansiranu riječ iz 1. Timoteju 4,8: „Tjelovježba je naime od male koristi, a pobožnost je svemu korisna — ima obećanje života: ovog sadašnjeg i onog budućeg.“
Priznanje da je „tjelovježba od male koristi“ reže u oba smjera. Oni koji su svojevoljno sjedeći tipovi trebaju čuti da Bog uistinu cijeni aktivnost naših tijela, a oni koji su skloni od vježbe stvoriti idol trebaju čuti da je ona od male koristi, manje važna od pobožnosti koja je „svemu korisna“ (1. Timoteju 4,8).
Kako moliti u vezi vježbanja
Konačno, prema 1. Timoteju 4,4-5, nije dovoljno samo zahvaliti Bogu za tjelovježbu i pogledati u svjetlu onoga što kaže. Učiniti vježbu posvećenom uključuje i molitvu – traženje Boga za pomoć. No, što tražimo? Evo nekoliko prijedloga koji vam mogu pomoći:
- Oče, molim te daj mi volju da sutra nadvladam lijenost, obujem svoje tenisice i poduzmem prvi korak – a potom stvorim istu takvu disciplinu u svom životu u borbi protiv grijeha.
- Oče, daj mi snagu da pokrenem svoje tijelo dalje od onoga što je samo udobno, da „obuzdavam svoje tijelo i dovodim ga u podložnost“ (1. Korinćanima 9,27), i po svome Duhu, djeluj u meni na način da mi tjelovježba pomogne u sazrijevanju duhovnog ploda uzdržljivosti (Galaćanima 5,23).
- Oče, onesposobi me za vlastitu izvedbu, rezultate i osobne ciljeve. Neka moje vježbanje ne bude u konačnici fokusirano na mene, već na sve veću radost u Isusu.
- Oče, čuvaj me od toga da mi je više stalo do tjelovježbe nego pobožnosti. Umjesto toga, neka te aktivnosti budu posvećene, kroz moje djelovanje u vjeri, tako da služe mojoj svetosti, a ne natjecanju.
- Oče, daj da te kroz vježbanje još više upoznam i u tebi uživam. Dopusti mi da kroz ovaj prirodni dar osjetim tvoje zadovoljstvo i sam budem dovoljno duhovno zadovoljan da žrtvujem svoje vlastite sklonosti i osobne navike u korist potreba drugih.
Kao kršćanima, naš krajnji cilj u tjelesnoj aktivnosti nije mršavljenje ili što bolje dugoročno zdravlje – i definitivno nije samo fizički izgled. Umjesto toga, cilj nam je veća radost u Bogu, i veća ljubav prema bližnjemu. Način na koji nas vježbanje čini svetim i punim ljubavi jest molitva koja nas dovodi do veće spremnosti za žrtvovanje za druge.
Autor: David Mathis; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org
