Postoji nekoliko stvari za koje molim s većom učestalošću ili intenzitetom, a jedna od njih je spasenje moje djece. Čeznem za tim da oni budu spašeni, i čeznem da bih mogao biti u mogućnosti zvati ih, ne samo svojim sinom i kćeri, nego i svojim bratom i sestrom. Čeznem za tim da ispovijedaju vjeru, i da bi se tim ispovijedanjem vjere dokazala istina.
I ne samo da molim i čeznem za tim. Ja vjerujem u to. Vjerujem da će ih Bog spasiti. Vjerujem da će ih spasiti, jer to je ono što On čini – spašava. Vjerujem da će ih spasiti, jer to je ono što On jeste – voli spašavati. Vjerujem da će ih spasiti, jer iz njihovog djetinjstva su iznova izloženi snažnom evanđelju milosti, a to evanđelje je predobro i previše moćno, a da ništa ne postigne.
Vjerujem u to, ali ponekad pronalazim sebe kako pokušavam zaštititi svoje oklade samo malo. Ponekad se odmaknem od evanđelja i Božje besplatne milosti i počnem vjerovati u djela – ne Njegova djela, nego svoja. Ponekad pokušavam staviti svoja djela pred Gospodina, dodajući malo mojih zasluga na Njegov račun.
Mogu se pronaći kako stavljam svoje povjerenje u svjetonazornu obuku, vjerujući da će se, ako ih uspijem pridobiti da misle ispravno, okrenuti Kristu. Ili se mogu pronaći kako stavljam svoje povjerenje u obuku Biblije, uvjeren da će, ako ih naučim dovoljno činjenica o Bibliji, oni vjerovati u Boga Biblije. I jedno vrijeme se osjećam sigurnim, barem dok se ne sjetim sve djece s kojom sam odrastao i koja su poznavala Bibliju i njihov pogled na svijet i vjeronauk, a koji su odbacili sve čim su odmakli od autoriteta svojih roditelja. Ili dok ne upoznam drugu djecu koja djeluju toliko napredniji od moje. A onda, u očaju, moram priznati kakvo klimavo zdanje sam konstruirao.
U tim trenutcima se moram podsjetiti da budem oprezan sa željama. Moram paziti čemu se nadam, ili u što stavljam nade. Mogu stati pred Gospodina i braniti sve što sam učinio za svoju djecu, ali ako to učinim, također moram stati pred Nejga i iznijeti sve ono što sam pogrešno učinio. A On, bolje od bilo koga, zna koliko sam krivoga učinio. Želim li stvarno staviti to pred Njega? Matematika je jednostavna: Ako se sve dobre stvari koje sam učinio računaju ka njihovom spasenju, onda se sve loše stvari moraju računati ka njihovoj propasti. A ako je to slučaj, ja, od svih očeva, se najviše sažalijevam.
Dakle, umjesto da povjerim njihove duše Njemu, stavio sam povjerenje u Njega, Njegov karakter, te u Njegovu Riječ. To je čin volje – moram se tjerati vjerovati u to, i protezati svoju vjeru da se drži čvrsto uz to. A onda, u povjerenju, radim ono što je ispravno pred svojom djecom kako mi Bog otvori oči da vidim što je ispravno: učim ih o Bibliji, pomažem im izgraditi kršćanski svjetonazor, reći ću im sve o Isusu, uključiti ih u kršćansku zajednicu. Uglavnom ih jednostavno planiram voljeti na način koji odražava Božju ljubav za mene. Ne činim sve to kako bi se zaračunala milost, nego zato što su to značenja koja Bog koristi da spasi svoj narod, kako bi ih izložio kao grešnike i otkrio Spasitelja.
Radim ono što je ispravno i vjerujem Njegovoj milosti, moleći ne za moje zasluge, nego zasluge Krista, vjerujući ne u moja djela, nego u Kristova djela. I molim – molim da Bog, koji je milostivo proširio milost na mene nedostojnog, proširi milost i na moju djecu, također.
Autor: Tim Challies
