Prije dvanaest godina, za vrijeme doktorata u Oxfordu, vozeći bicikl, doživio sam tešku prometnu nesreću. Udario me automobil te me odbacio desetak metara u zrak. Licem sam se zabio u automobil koji je dolazio iz suprotnoga smjera. Svi, od očevidaca i liječnika, do mojih najbližih, smatraju da je čudo što sam preživio i to bez ikakvih trajnih posljedica.
Moja je kći tada imala devet godina, točno koliko je moja supruga imala kada je izgubila svoga oca. Fizički oporavak trajao je šest mjeseci, a čitav proces vraćanja na putanju doktorskih studija godinu dana. Pitanje koje su mi mnogi postavljali bilo je zašto se to dogodilo. Zašto je Bog dozvolio takvo zlo?
Zbog čega sam izgubio godinu dana studija s ozbiljnim financijskim posljedicama? Zašto sam morao prolaziti kroz užas klaustrofobije jedva dišući kroz sve one gumene, plastične i metalne proteze u ustima i na licu?
Radio sam doktorat iz teologije tako da je bilo gotovo neizbježno svakome tko me poznavao da na jedan ili drugi način postavi upravo pitanje koje je ozbiljan izazov kršćanskoga vjerovanja. Pitanje je staro koliko i čovječanstvo. Kako smo zapali u ovo jadno stanje – zašto i odakle dolaze sve loše stvari koje nam se događaju? Naročito zato što kršćani vjeruju u dobroga i svemogućega Boga. Zapravo, to je i vodeće filozofsko pitanje za sve pripadnike monoteističkih religija. Ne radi se o nekom novom pitanju. Na primjer, postavlja ga Hume koji citira Lukrecija, a koji se nadovezuje na staro Epikurovo pitanje.
Postojanje Boga i postojanje zla
U biti, pitanje zla i patnje pitanje je Božjega bića i njegova postojanja. Je li Bog voljan spriječiti zlo i patnju, ali to nije u stanju učiniti? Ako je tako, Bog nije svemoguć. Ako je Bog u stanju spriječiti zlo i patnju, ali to ne čini, znači li to da On jednostavno nije voljan? Ako je to istina, Bog je zao (ili u najmanju ruku nije savršeno dobar). Ako je Bog i voljan i u mogućnosti spriječiti zlo i stradanje, zašto je zlo ipak u svijetu? Ili možda postojanje zla pokazuje logički da Bog ili nije dobar ili nije svemoguć, nego daje plauzibilnost zaključku da takav Bog zapravo ne postoji. Ljudski gledajući, ovom svijetu dobro bi došla svojevrsna poboljšanja. Tako je Alfonso, kralj Kastilje (1252. – 1284.), u vezi ovoga pitanja navodno izjavio: Da sam ja bio u Božjem odboru pri stvaranju svijeta, mnoge bi stvari bile uređene na bolji način.
Prije nego prijeđemo na konkretno razmatranje ovoga problema iz kršćanske perspektive, pogledajmo njegovo definiranje općenitim terminima. Da bismo što jasnije predočili tu tematiku, dajemo četiri premise navedene gore u skraćenoj verziji:
1) Bog postoji; 2) Bog je apsolutno dobar; 3) Bog je svemoguć; 4) Zlo postoji
Svaka je od ovih premisa osporavana ili potvrđivana u skladu s opredijeljenim svjetonazorom. 1) Ateizam niječe premisu broj jedan – da Bog postoji. 2) Panteizam niječe premisu broj dva – da je Bog dobar i da nije zao. 3) Moderni naturalizam i drevni politeizam niječu premisu broj tri – da je Bog svemoguć. Drevni politeizam to čini cjepkajući božanstvenu moć, a također dijeleći je na dobro i zlo. Moderan naturalizam, ponajviše u našem kontekstu, predstavljen kroz takozvanu procesnu teologiju, čini istu stvar svodeći Boga na biće podložno vremenu i usavršavanju iz svojih nesavršenosti i slabosti. 4) Idealizam po pitanju koje je predmet obrade niječe stvarnost zla. To se manifestira na razne načine kao što je Advaita Hinduizam, New Age ideologija, a glavna tvrdnja je da je zlo iluzija neprosvijetljene ljudske svijesti. 5) Nakon ove četiri opcije, gdje svaka opovrgava jednu premisu, dolazimo do pete, a to je tradicionalni teizam – klasično kršćanstvo, klasični judaizam i islam. Stav je ove tradicije u prihvaćanju istinitosti svih četiriju premisa. One u stvari nisu logički proturječne. Drugim riječima, ne radi se o apsurdu da se prihvati očigledna nelogičnost, već o paradoksu, što pretpostavlja da su proturječnosti samo prividne. Prvi korak ovakvoga argumentiranja zapravo je postupak objašnjavanja da se ne radi o suštinskim, već o terminološkim razlikama.
Početak 21. stoljeća svjedoči o usponu novoga radikalnog ateizma koji više nije povezan s marksističkom i komunističkom ideologijom, već proizlazi iz pokreta unutar zapadnih demokracija, posebice nakon seksualne revolucije, a ima socijalističke simpatije. Naravno, taj se novi radikalni, čak militantni, ateizam ne javlja u vakuumu. Njemu su prethodili mislioci kasnoga 19. i prve polovice 20. stoljeća, poput Bertranda Russella. On smatra da smisao života ne može biti ništa drugo nego čvrsti temelj nepopustljivoga očaja. Slijedom toga, za njega nema nikakvih trajnih, univerzalnih moralnih načela. Naprotiv, striktno je naglašavao da čitava tema etike proizlazi iz uvjetovanja zajednice prema pojedincu. Zoologist Richard Dawkins u izuzetno sličnom tonu suglasan je s Russellom: Promatrani univerzum ima točno takva svojstva koja bismo očekivali ako u konačnosti nema uređenosti, nema cilja, nema zla, nema dobra, ničega osim slijepe nemilosrdne ravnodušnosti.
Smisao bez Boga?
Ovo je teška i mučna slika, no da bi je se mogli držati, dosljedni ateisti nemaju drugoga izbora. S tim se slaže i Kai Nielsen, filozof koji se posvetio obrani moralnoga rezoniranja i ponašanja bez Boga. Smatra da: Čisti praktični razum, čak i s dobrim poznavanjem činjenica, neće vas dovesti do moralnosti.
Ovaj citat ne može iscrpiti ili sumirati Nielsenove argumente, no cilj ovoga članka nema veze s tim. Naš je cilj odgovoriti na pitanje zla kao izazova kršćanskoga učenja. A ovo je učenje danas pod velikim napadima. Sociolog Charles Taylor mišljenja je da je suvremeno doba u potpunosti prekinulo s božanstvenim zakonodavcem, istovremeno se držeći ideja o zlu i o dobru. Suvremenom čovjeku izgleda, razmatra Taylor, nije jasno da je odbacivši Boga, odbacio i ideju o moralnom dobru i zlu. Taylorov zaključak je da se govor o moralnim obvezama bez referiranja na božanstvo svodi na izjavu da je to besmisleni diskurs.
Kada je riječ o ovom pitanju, Taylor je zapravo u suglasnosti s G. K. Chestertonom koji je na početku 20. stoljeća proročki predvidio početak 21. stoljeća. Chestertonova izjava jasna je koliko je i sjajna te je vrijedi citirati u potpunosti: Svako opovrgavanje implicira nekakvu moralnu doktrinu; no moderni revolucionar sumnja ne samo u institucije koje niječe, već i samu doktrinu na kojoj temelji svoje nijekanje. Nakratko, moderan revolucionar, sam po sebi beskonačan skeptik, stalno je uključen u potkopavanje svojih temelja. U svojoj knjizi o politici on napada ljude jer gaze moral; u svojoj knjizi o etici on napada moralnost jer gazi ljude. Zato, moderan je čovjek u pobuni postao posebno beskoristan za svrhu svake pobune. Buneći se protiv svega, on je izgubio prava da se pobuni protiv ičega konkretnog.
Unatoč neodrživosti ateističkoga argumenta kršćani ne mogu biti zadovoljni samom tom činjenicom. Pitanje još uvijek stoji nad kršćanskim svjetonazorom kao kakav Damoklov mač nad glavom. Gdje je Bog usred zla i stradanja? Odgovor koji slijedi može se sažeti u rečenici Davida Bentleyja Harta kada piše na tu temu u svojoj kratkoj, ali izuzetno značajnoj knjizi Vrata mora: Gdje je Bog bio u tsunamiju? Bently Hart navodi: Gdje je bio Bog? U i iznad svih stvari, bliže suštini svakog stvorenja nego što je to stvorenje blizu samo sebi, dok je beskonačno izvan dohvata svih ograničenih stvari.
Odakle i zašto onda zlo u svijetu stvorenom od Boga koji je apsolutno dobar i svemoguć? Povijesni biblijski/teološki odgovor povezan je s činjenicom Božje samoobjave i objave cilja i svrhe postojanja svega stvorenja, a posebno krune toga stvorenja – čovječanstva. Da bi čovjek bio u suštinskom smislu na sliku Božju, Bog je preuzeo rizik stvaranja bića sličnoga sebi, a koje je kategorijski i ontološki različito od Njegova nestvorenoga bića i postojanja.
Zajedništvo jedinoga trojedinog Boga
Poredak Božjega bića poredak je jedinstvenosti, apsolutnosti i nebinarnosti. Bog je tako jednak samome sebi da mu ništa drugo ne parira. Kršćanski je dualizam samo analogijski i tiče se pobune stvorenja protiv Boga, no nikako ontološki da bi na razini božanstvenosti mogla postojati dualnost koja bi bila jednosuštinska oprečnost kao što su to dan i noć ili crno i bijelo. Dakle, Bog je jedan. Ali jedan ne na numerički opredijeljeni način, već u smislu Njegove unikatnosti: Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin jedini! (Pnz 6,4). To je već predznak za ono što slijedi u kršćanstvu. S dolaskom Isusa Krista, kojega kršćani štuju kao Boga, na temelju njegovih izjava o samome sebi, učenja apostola u Novom zavjetu, rana je crkva već do kraja 4. stoljeća definirala da je ovaj jedini Bog zapravo jedna suština u tri osobe, jedan Bog u tri osobe – Otac, Sin i Duh Sveti. Jedno od najupečatljivijih umjetničkih predstavljanja Svetoga Trojstva Rubljovljeva je ikona s istim imenom. U perspektivi koja dokučuje savršeni krug Rubljov kreativno tumači Abrahamovo gostoprimstvo trojice gostiju kod hrasta Mamre koji su mu najavili rođenje Izaka. To je u suštini prikaz neprekinute niti kroz čitavu Bibliju: Bog želi imati zajedništvo s čovječanstvom. To pretpostavlja prvo kao objavu, a onda i kao logički zaključak da je sam Bog vječno zajedništvo. On postoji trojedino u vječnom općenju ljubavi. Biće koje je kruna stvorenja njegova je slika. Po definiciji, takva su bića zajedničarska, a svakako autentično zajedničarenje zahtijeva autentičnu, neusiljenu intencionalnu ljubav.
Michelangelovo remek-djelo na tavanu Sikstinske kapele Stvaranje Adama upravo svjedoči o tome na jedan kriptičan način. Najpoznatiji detalj toga freskopisa – Božji prst koji je gotovo u dodiru s Adamovim – u takvom je fokusu da se često izostavlja širi kontekst. No, usamljeni Adam, za kojega biblijski zapis stvaranja kasnije kaže da nije dobro da je sâm, u kontrastu je kompozicije gdje vidimo Boga. On, pored toga što je vječno Trojstvo, čak i prije nego ih stvori u svom naumu, već se nalazi u zajednici stvorenja. Michelangelo je dobro poznavao srednjovjekovnu teologiju, a ona se temeljila na spisima ranih crkvenih otaca. Jedan od njih, Maksim Ispovjednik, o stvorenju govori kao o progovaranju Boga Oca kroz svoga Sina, Božje Riječi ili Logosa. Maksim kaže da prije nego što nas je izgovorio u stvarnim entitetima, mi smo bili mišljene riječi u Božjoj Riječi. Stvorenje je čin u kojemu Božji Logos bitaka na jedinstveni način poziva na ujedinjenje s njim. Unutar ovoga svijeta – unutar Božje manifestacije samog sebe u svom Sinu – sloboda neophodno postoji na način na koji stvorena bića mogu biti uključena u vječnu ljubav trojedinoga.
Michelangelovo djelo to pokazuje na izvanredno plastičan i umjetnički način. Pored zajednice anđela Bog u svom zagrljaju već ima Evu. Ona još nije izgovorena/stvorena, ali nipošto se ne može misliti da je u suštinskom smislu sekundarna Adamu. Ona je već tu, u Božjem misaonom zagrljaju, pripremajući Adama za nju i nju za Adama. Adam se onda suočava s Evom i ulazi u susret s njom, a onda i u ljubavni zanos jednoga tijela: Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! (Post 2,22). To označava da Eva nije samo svoja, ali po principu dedukcije jasno je da ni Adam nije samo svoj jer u konačnom vlasništvu Boga njih dvoje bit će jedno tijelo.
I upravo tu, u tom zbijenom trenutku najvećega potencijala za čovječanstvo, leži i najveći rizik. Da bi slika Božja bila autentično ono što je Bog za nju providio, odgovor na tu njegovu ljubav mora biti slobodan, a to pretpostavlja i rizik nijekanja te ljubavi i biranja autonomnoga postojanja.
Prigovori gore navedenoj tvrdnji česti su i izazivaju kršćanstvo još od samoga početka. Jer na ovaj izazov – zašto je neophodno ili čak zašto Bog ne učini nešto da čovjek nema izbora i jednostavno je osuđen na vječnu sreću života u zajedništvu s njim – postavlja se pitanje: A kakva bi bila takva alternativa? Aldous Huxley dobro je opisuje u svom slavnom djelu Hrabar novi svijet. U njemu prikazuje svijet bez ikakvih oprečnosti. Čovječanstvo je u harmoniji koja je postignuta genetskim modifikacijama. Svaka klasa čovječanstva genetski je predodređena i kodirana na opredijeljeni način života. Svaka klasa dobiva koeficijent inteligencije sukladno društvenoj ulozi. Ali kakav je onda to svijet? Bertrand Russell piše o njemu: Ova nas knjiga čini tužnima jer nas prisiljava da razmišljamo o svijetu bez tuge.
Suvremeni je prikaz sličnoga svijeta film Equilibrium. U njemu su ljudima ukinuti osjećaji. Time čovječanstvo izbjegava velike ratove, ali postavlja se pitanje je li se oslobodilo nasilja. Već u trećoj ili četvrtoj sceni filma jasno je da to nije slučaj. Mir je samo za one koji se u potpunosti pokoravaju ovoj dogmi totalitarnoga režima. Da bi se sveli na nenasilne marionete, režim koristi surovo nasilje protiv onih koji se ne uklapaju u taj distopijski ideal. Čak i najuvjereniji ateisti uvjereni su da to nije istinska mogućnost za čovječanstvo. Jean-Paul Sartre, jedan od najvećih zagovornika ljudske autentične egzistencije, naglašava upravo to. Nitko ne bi mogao podnijeti činjenicu da ga ljubljena osoba ljubi ne zbog slobodnoga izbora, već zato što je zarobljena i predodređena pokazati ljubav bez da je to njezina osobna odluka. Sartre piše: Ako želimo nečije poniženje, toj osobi ćemo reći da je strast ljubljene osobe prema njima rezultat psihološkog determinizma.
Božja objava i samoobjava
Što nam je onda činiti? Slušati Božju objavu i prihvatiti Njegovu vlastitu samoobjavu. Kao prvo, Bog nije nekakva proturječnost zlu. To smo već ustanovili ranije u tekstu. Nadalje, trebamo definirati što je zlo i što ono nije. Zlo, prema Bibliji, nije nekakav neovisni entitet. Zlo nema svoje neovisno postojanje. To je tako jer zlo nije stvoreno; točnije Bog nije izvor ili stvoritelj zla. Zlu najviše odgovara definicija s negacijama. U suštini, zlo je nepostojanje. No kako je onda tako opipljivo i stvarno u našem svijetu? Sve što zlo jest, jest da nije. To je pomalo apstraktno, ali neophodno za utvrđivanje terminologije. Na konkretniji način opisati zlo bilo bi kao pokušati opisati kopanje rupe u zraku. Kako iskopati rupu u nečemu što nema jasno određene granice, barem ne za ljudska osjetila? Pokušajmo biti konkretniji. Što je s rupom u nečijoj glavi koju je napravio metak? Zlo je upravo ono čega nema, dio lubanje i mozga. Zlo u zraku ne znači ništa, ali u glavi je jednako životu i smrti. Upravo je zbog toga zlo besmisleno. Iako Bog može iskoristiti okolnosti koje su uzrokovane zlom, zlu se ne mogu pripisati terapeutske odrednice. Jer zlo nema stvaralačku moć. Ako već govorimo o njegovoj moći, onda je to moć uništenja.
Odakle i zašto onda zlo? Kao prvo, to nije nikad bio Božji plan – ne može se povezati s Božjom kaznom (iako, kako smo rekli, može biti dio procesa ljudskoga sazrijevanja). Zlo se jedino može povezati s činom Božjega preuzimanja rizika stavljanja nasuprot sebi bića koje je sposobno komunicirati s njim. Ne da naprosto vraća unaprijed ugrađene i programirane reakcije, nego da istinski uđe u autentično zajedništvo gdje, kako se Bog izlaže u rizično ispoljavanje sebe, tako se čovjek izlaže i prihvaća rizik ne biti sâm sebi bogom.
Velika utjeha Biblije, a posebno Novoga zavjeta, jest naracija koja govori o konačnoj pobjedi nad zlom. Zlo će biti poraženo, a ne objašnjeno. U tome Novi zavjet ne racionalizira zlo, ne zahtijeva ga kao nešto neizbježno da bi se postigla potpuna i konačna svrha Božjega stvaranja, niti Novi zavjet na bilo koji način na bilo kojem mjestu kaže da zlo može i za jednu jotu promijeniti Božji naum za svoje stvorenje. Ponajprije, Novi zavjet tvrdi da će Bog unatoč zlu, pa čak i kroz zlo, sprovesti konačno dobro za svoj svijet.
Jedan od važnih ciljeva knjige Otkrivenja upravo je demonstracija ranije spomenutoga. Kada promotrimo povijesni kontekst Otkrivenja, gledamo da mitološki jezik kozmičkoga rata opisuje situaciju u stvarnom fizičkom i duhovnom svijetu. Zlu se moramo oduprijeti i odabrati Božju stranu. Tako ćemo biti sudionici onih o kojima Ivan piše, a Isus govori: Pobjednika ću posjesti sa sobom na prijestolje svoje, kao što i ja, pobijedivši, sjedoh s Ocem svojim na prijestolje njegovo (Otk 3,21). Primjena te poruke Otkrivenja više je povezana sa zemljom nego s nebom. Upravo nada za nebo, nadolazeće kraljevstvo Božje, daje snagu kršćanima nastaviti bitku protiv zla dok su na zemlji.
Kao što David Bentley Hart tvrdi, suočeni smo s ovim neizbježnim izborom – ili ćemo prihvatiti tu tajnu ljubavi koju Bog objavljuje i potvrđuje da je vrijedna rizika grijeha i smrti ili zajedno s Dostojevskim u Velikom inkvizitoru odbijati da je čak i uzvišena racionalna sloboda dostojna rizika kozmičkoga pada i njegovih užasnih posljedica, počevši od smrti i svih strahota koje od toga proizlaze.
Bog je transcendentan
Da bismo ovo što jasnije postavili kao argument, važno je shvatiti da biblijski prikaz jedinoga svemogućeg dobrog Boga nije najprije Njegova suverenost, nego njegova transcendentnost. Drugim riječima, Bog nije ponajviše iznad svoga stvorenja, nego je ontološki i kategorički izvan stvorenjskih kategorija. Bog, kako je već navedeno, nema suparnika, čak ni ništavni ne-bitak nije Njegova opreka. Ne-bitak može biti opreka samo stvorenom bitku. Tu nam može pomoći učenje Ivana Skota Eriugenae koji smatra da shvatiti materijalne stvari s prožimajućom jasnoćom znači razumjeti da je njihov korijen povezan s beskonačnošću. Sâm beskonačni Bog beskonačno je zaljubljen u svoje stvorenje. On ga želi u postojanju, On ga održava u postojanju, On ga preobražava i daje mu nadu dok ono … sa svom žudnjom iščekuje… (…) … objavljenje sinova Božjih… (…) … jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje (Rim 8,19-21).
Što, u međuvremenu, radi zlo, ili, Đavao? To jako dobro opisuje Sebastian Barry u svojoj noveli Tajna poslanica: Osobna tragedija đavla jest da je on autor ničega i arhitekt praznih prostora. Slično tomu, prema mišljenju Karla Bartha, zlo je ništavilo, koruptivnost i uništenje, ne samo odsutnost i oskudica. Zli su, onda, oni koji oskudijevaju u umijeću življenja.
Zašto živiš?, pita Mary O’Brien Johna Prestona, čovjeka zaduženoga za ostvarivanje poništenje svih osjećaja u svijetu Equlibruima. Jedino što joj on može odgovoriti jest da živi da bi živio. Ona mu predoči cirkularnost njegova razmišljanja. Kada je on upita zašto ona živi, ona kaže: Da bih osjećala. To je vitalno kao i sam dah.
Bog se utjelovio
Stvoreni smo prekrasno, kaže Biblija, i to je suštinska istina. Ta krasota obuhvaća to da smo stvoreni na sliku Božju, a Bog je ljubav. Nikako ne bismo mogli biti Njegova slika ako autentična ljubav nije dio našega postojanja. A ljubav se, kao i zlo, ne objašnjava. Objašnjavati ljubav znači poništiti je u ništavilo zla. Objašnjavati zlo znači dati mu dostojanstvo izbora ljubavi. Ne, ljubav nam je dana da njome trijumfiramo zajedno s trojedinim Bogom, a zlo je rizik ne-bitka koji je već poražen, a čiju potpunu objavu čekamo s drugim dolaskom Krista.
Na kraju, da se poslužimo riječima Dorothy Sayers, izvanredne novelistice i jedne od najlucidnijih apologeta kršćanske vjere: Zbog kojeg god razloga da je Bog izabrao stvoriti čovjeka takvog kakvoga ga je stvorio – ograničenog stradaoca podložnog patnjama i smrti – On je imao hrabrosti uzeti svoj vlastiti lijek. Drugim riječima, Bog je postao čovjekom.
Da zaključimo time što ćemo završiti priču o prometnoj nesreći. Kada je moja supruga dotrčala i vidjela me kako ležim raskrvavljenoga lica na zemlji, moje zamagljene oči gledale su izravno u njezine, širom otvorene, pune ljubavi i suosjećanja. U tom sam trenutku znao, ne samo da će sve biti u redu, nego i da je već, bez obzira na sam ishod ozljeda, sve u redu. Nikada se nisam pitao: Zašto, Bože?, ili: Zašto ja, Bože? Znao sam da je to dio statistike – živjeti u ovom palom svijetu. Stvar nije bila u tome jesam li nešto naučio iz svega toga, a naučio sam mnogo, niti je li moje nevjerojatno preživljavanje znak posebnoga Božjeg plana za mene. Jedino što sam jasno shvatio jest da nam je svima dano posebno vrijeme, a poseban je Božji plan živjeti u skladu s Njegovim zapovijedima i odupirati se i boriti se protiv zla i stradanja, u svom i u životima drugih, znajući da je Bog tu pobjedu već izvojevao.
Zajedno s Pavlom kličemo u nadi: Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?
Autor: Kosta Milkov; Izvori br. 38
PROČITAJTE JOŠ:
