April Hubbard sjedi na pozornici kazališta Bus Stop u Halifaxu, obasjana reflektorom pod kojim je nebrojeno puta nastupala. No, ovaj put ne planira performans – planira vlastitu smrt.
Iako nije terminalno bolesna, 39-godišnja burleskna umjetnica i performerica ispunila je uvjete za medicinski potpomognuto umiranje (MAID) prema kanadskom zakonu.
Rođena sa spinom bifidom i godinama suočena s iscrpljujućim bolovima zbog tumora na kralježnici, donijela je odluku da njezin život završi ondje gdje se osjećala najslobodnije – na pozornici.
“Želim biti u velikom, udobnom krevetu, okružena voljenima, dok me svi grle i ispraćaju s ljubavlju”, kaže April, planirajući svoj odlazak nekoliko mjeseci nakon 40. rođendana.
Kanada je među zemljama s najliberalnijim zakonima o eutanaziji. Od 2016. MAID je bio dostupan terminalno bolesnima, a od 2021. omogućava se i onima koji, poput April, pate od neizlječivih, ali ne nužno smrtonosnih bolesti.
Kritičari upozoravaju na “klizavi teren” – gdje se granice postupno pomiču i smrt postaje lakše dostupna nego pomoć za život.
Dok Ujedinjeno Kraljevstvo i dalje raspravlja o legalizaciji, kanadski model postavlja globalna etička pitanja. Je li MAID izbor slobode ili odraz sustava koji ne pruža dovoljno podrške osobama s invaliditetom?
April svoju odluku vidi kao čin kontrole nad vlastitim životom. “Ne želim ovako živjeti još desetljećima. Ovo je moj način da odem s dostojanstvom.”
