Ukoliko negdje u svijetu postoji mjesto u kome vlada tuga, to je selo Bosce kod Kosovske Kamenice u kojem sedmero djece (Jelena, Maja, Ana, Ivana, Milica, Kristina, Nataša i Miloš) zajedno s ocem Zoranom Stojanovićem žive u katastrofalnim uvjetima.
Ostali su bez majke koja ih je prije tri godine napustila i udala se u selo Klokot, gdje je u međuvremenu rodila još dvoje djece i od tada do danas niti je zvala, niti na bilo koji način kontaktirala djecu koju ima sa Zoranom.
Žive u kući strica koji je prije dva mjeseca preminuo. Mala Nataša boluje od najtežeg oblika cerebralne paralize i zbog koje je, kako kaže Zoran, njena majka napustila i nju i ostalu djecu i njega.
“Pobjegla od zla i siromaštva, od buha i vaški, od boleština i plača djece …” kaže Zoran.
Teško je slušati plač i jecaje djece, dozivanje majke, njihove molbe koje više liče na prosjačenja, da im slučajni posjetitelji udijele neki dinar, kako bi kao i njihovi vršnjaci u obližnjoj osnovnoj školi, kako kaže Maja, mogli kupiti vrećicu čipsa ili neku čokoladicu.
Otac Zoran svoj nemar prema nedužnoj djeci pravda time što nema vremena, jer mora odlaziti u nadnicu.
Uz redovan svakodnevni topli obrok koji dobiva iz pučke kuhinje, ne prođe sedam dana a da Zoranovoj djeci netko od donatora ne dopremi pomoć u hrani, higijeni, odjeći i obući.
O bolesnoj Nataši, koja nosi mamimo ime, brine se Maja, učenica sedmog razreda.
Iz Zoranovog susjedstva apeliraju na sve ljude dobre volje, posebno na ljude koji vode socijalnu politiku da preuzmu Stojanoviće i smjeste ih ako ne u dom, onda u neku od udomiteljskih obitelj, jer ako ostanu u Boscu propast će i postat će beskućnici.
