Vidjeti nije isto što i vjerovati. Nadnaravne stvari koje bi mnogi htjeli vidjeti svojim očima uglavnom neće pomoći da povjeruju u Boga.
Možda su vam prijatelji ili susjedi, koji ne vjeruju, rekli da će povjerovati kada vide Boga kako zapisuje poruku u oblacima. Mogu vam reći iz prve ruke, ovo je neistina. Slova zapisana u oblacima počela su se pojavljivati jedno po jedno, dok smo bili na obiteljskom izletu u prepunom tematskom parku. Kao da su zapisana ex nihilo ona znače:
”SLAVITE KRISTA”.
Nakon toga:
”KRIST DAJE…. TRAŽITE SADA”.
Evo ih, slova nacrtana na nebu nevidljivom rukom, uzdižući Sina Božjega i pozivajući nas da tražimo i primamo od Kristove dobrote. Ipak, potaknuli su nešto više od užurbanih pogleda. Nitko nije razderao svoju odjeću u znak kajanja, niti je pao na koljena da bi se poklonio Kristu ili glasno plakao u znak zahvalnosti. Neki koji su već nosili lančiće s križevima zastali su kako bi se fotografirali, ali masa je nastavila nepomično, nepažljivo.
Vidjeti nije isto što i vjerovati
Mojsije nam govori da je Bog sam napisao deset zapovijedi svojim prstom (Izlazak 31,18). Nitko nije vjerovao da su ove poruke na nebu napisane na isti način. Čovjek u zrakoplovu dao je trenutnu uzročnost. Ali kako su znali? Zrakoplov je bio gotovo nevidljiv golim okom. Kad biste žmirili dovoljno jako, dovoljno dugo, mogli biste uhvatiti i najmanji bljesak iz aviona dok je on pratio slova. Ipak, mase nisu stajale zureći u oblake. Masa, od kojih su neke vjerovale u postojanje izvanzemaljaca i Bigfoota ili da muškarci mogu postati žene, znale su, bez potrebe za drugim pogledom, da ova poruka ne može biti od Boga. Većina nije vidjela zrakoplov, većina nije trebala vidjeti zrakoplov. Oni su već znali da je čovjek to morao učiniti. Kad bi Bog udovoljio njihovoj molbi i sam napisao poruku, oni bi “znali” na potpuno isti način.
Sve ovo da ilustrira da vidjeti nije isto vjerovati, kao što primjećuje C.S. Lewis:
„Poznavao sam samo jednu osobu u svom životu koja je tvrdila da je vidjela duha. Bila je to žena; a zanimljivo je da nije vjerovala u besmrtnost duše prije nego što je vidjela duha i još uvijek ne vjeruje nakon što ga je vidjela. Ona misli da je to bila halucinacija. Drugim riječima, vidjeti nije vjerovati. Ovo je prva stvar koju treba razjasniti kada govorimo o čudima. Kakva god iskustva imala, nećemo ih smatrati čudesnima ako već držimo filozofiju koja isključuje natprirodno.“ (Zbirka eseja C.S. Lewisa i druge kratke priče, 107)
Publika se nije smjela zaustaviti na spektaklu, jer im je cijeli život do tog trenutka govorio da Bog, ako Bog postoji, ne bi učinio tako nešto. Ne bi se baktao s njihovim svakodnevnim aktivnostima. Onaj “bog” mnogih, koji odgovara njihovim mišljenjima, prečesto je daleki bog dobrog morala i čistog života, a ne Bog s neizbježnom aktualnošću, koji provaljuje u naš svijet bez dopuštenja da piše na tabletima ili oblacima.
Kršćanski naturalist
Razmišljao sam o tim stvarima dok smo nastavili hodati kada me, poput munje, pogodila spoznaja. Jesam li bio toliko drugačiji? Njihova nevjera mi je bila jasna ; no je li moja jasna? Kako sam primio ovu poruku?
Znao sam da moj Bog vlada svim stvarima. Znao sam da je “pilotovo srce mlaz vode u ruci Gospodnjoj; okreće ga kamo hoće”. (Izreke 21, 1) Znao sam da je moj Bog omogućio vremenske uvjete za taj dan, zajedno s milijun drugih čimbenika, koji su moju obitelj i mene doveli na to točno mjesto u to točno vrijeme da svjedočimo toj točnoj poruci. Znao sam da je u pravom smislu Bog zapravo napisao na nebu tog dana; ipak sam stajao, pitajući se zašto drugi ljudi nisu shvatili poruku.
Je li neka od mojih molitvi našla svoj odgovor u ovom unaprijed određenom spektaklu? Što, s popisa hitnih potreba, trebam zaustaviti i zamoliti Krista? Možda je Bog imao nešto za mene, riječ za mene, želju da odgovorim na konkretnu molitvu i tako me oslobodi neplodne zemlje „nemaš jer ne tražiš“.
Zašto sam pretpostavio da je Bog sve to organizirao radi masa ljudi koje neće reagirati, a ne zbog svog krvlju kupljenog Sina? Ako je Bog naškrabao svoju poruku u svojim oblacima pred mojim očima, cereći se, zašto je moja reakcija bila tako nedovoljna?
Vrag je u detaljima
Kako biste odgovorili? Kako odgovarate?
Koliko trenutaka, velikih ili malih, propuštamo s obzirom na funkcionalni naturalizam, sekularizam, materijalizam? Koliko često ujutro ustajemo s koljena samo da bismo ušli u svijet bez Boga? Poruka napisana u oblacima ili riječ koju nam je dao prijatelj ili “neobična” slučajnost koju tumačimo znatiželjnom i bezrazložnom, kao što bi to činio nevjernik. Vidimo li često svijet kako bismo trebali? Možemo li također reći za Boga: “S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio.” (Psalam 139, 5)? Đavao je zauzet detaljima, dajući razumna objašnjenja za ovo ili ono, uvjeravajući nas da ovdje nema što vidjeti od našeg nebeskog Oca. Jedna od strategija, koja se koristi kako bismo bili zadržani u svijetu bez osobnog Boga, jest kroz imenovanje za Njegova stvorena čuda. Ako imamo ime kako bismo nešto mogli objasniti, demistificirati, tako uzimamo nešto prekrasno i od toga činimo glupost. Za ilustraciju, prepustite mi digresiju o munjama. A.W. Tozer citira Thomasa Carlylea:
„Tu vatru crnog grmljavinskog oblaka nazivamo elektricitetom i učimo o njoj predavanja i meljemo slično od stakla i svile: ali što je to? Odakle dolazi? Kamo ide? Znanost je učinila mnogo za nas; ali to je jadna znanost koja bi od nas sakrila veliku duboku svetu beskonačnost Neznanja, stanja neznanja, u koju nikada ne možemo prodrijeti, na kojoj sva znanost pliva kao puki površinski film. Ovaj svijet, nakon svih naših znanosti i znanosti, još uvijek je čudo; divno, nedokučivo, čarobno i više, svakome tko to pomisli.“ (Znanje svetoga, 18)
Razmazujemo čudesne Božje otiske prstiju svuda oko sebe, misleći da zato što imenujemo stvar, znamo stvar. „Tko li će shvatit` širenje oblaka, tutnjavu strašnu njegovih šatora?“ (Job 36, 29). “Oh, ta blistava, električna vatra koja je bačena s nebesa? To je samo munja”, odgovara moderni čovjek. “Čestice”, mogli bi reći učeniji, “neke su negativno nabijene, a druge pozitivno nabijene, odvajaju se i ponovno se susreću u ogromnoj struji.” Čudo razotkriveno.
Zaboraviti drhtati
Što je munja, izvan površnih činjenica i imena? Neznanstveni pjesnici nas nadmašuju u viđenju očitog i neukrotivog veličanstva.
„I opet vodom puni on oblake, i sijevat` stanu oblaci munjama;“ (Job 37, 11)
„On munju drži objema rukama i kazuje joj kamo će zgoditi. Glasom gromovnim sebe navješćuje, stiže s gnjevom da zgromi opačinu.“ (Job 36, 32-33)
„Oblake diže s kraja zemlje; stvara kiši munje, vjetar izvodi iz skrovišta njegovih.“ (Psalam 135, 7)
Neka čovjek odgovori svome Bogu ako može:
„Zar doviknuti možeš oblacima pa da pljuskovi tebe poslušaju? Zar na zapovijed tvoju munje lijeću i tebi zar se odazivlju: `Evo nas`?“ (Job 38, 34-35)
Kako tvrdimo da smo mudriji od naših pred-znanstvenih predaka, propuštamo ono što je najočitije. Postajemo rječiti o protonima i elektronima i nedostaje nam Bog; tvrdimo da smo to već vidjeli i zaboravljamo drhtati.
Životi bez grmljavine
Kao i kod imenovanja munje, u iskušenju smo propustiti svakodnevnu Božju stvarnost za ime. “Oh, to? To je samo neki tip u zrakoplovu.” “Oh, to? To je samo nasumični tekst ohrabrenja od prijatelja.” “Oh, to? To je samo sretan prekid, nasumična ljubaznost, nasumična nesreća.” Čak se možemo pitati i odgovorima na molitvu: Mogu li stvarno dokazati da ovo nije bila samo slučajnost?
Kada je Bog napustio svoj svijet? Kada je prestao intervenirati u ovome svijetu i s ciljem upravljati njegovim događanjima? U nastojanju da zaštitimo pretjerano uživanje u mašti, u kojoj nam Bog “govori” da činimo stvari bez obzira na njegovu riječ i mudrost, jesmo li žrtvovali tumačenje naših okolnosti, čak i onih teških, u odnosu s našim velikim Bogom? Gledamo li na munje samo kao na munje, na zastoje kao na zastoje, čitamo li riječi ispisane na nebu i propuštamo li njihovo značenje?
Naše je natprirodno postojanje pod suverenim Bogom. On koristi sekundarne uzroke, ali On ih koristi, sve, za naše dobro. Bog djeluje, danas i svaki dan. “U njemu živimo i krećemo se i postojimo” (Djela 17,28); “U njegovoj je ruci život svega živog bića i dah cijeloga čovječanstva” (Job 12,10). Usredotočimo se dodatno na ono kako se Bog brine za nas u našim svakodnevnim životima.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
