“Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: ‘Zar smo i mi slijepi?'” Ivan 9,40
Isus je jednom svoje učenike upitao: “Oči imate, a ne vidite?”. Oni nisu znali što odgovoriti. Ne krivim ih, to je teško pitanje. Također je mnogo govorio o tome kako su u narodu religijske vođe slijepe. Ovo je također zanimljivo, zato što su farizeji, koji su se u vjerskoj zajednici najviše isticali, sigurno mislili da imaju bolji duhovni vid od bilo koga; toliko dobar da su mogli vidjeti svaki grijeh u svijetu. Oni su bili stručnjaci u prepoznavanju grešnika u gomili. A možda je upravo to i prouzročilo njihovo sljepilo?
Kad je Isus za vrijeme svog pohoda bio među ljudima, nije vidio ‘grešnike’. Umjesto toga, vidio je pojedince, stvarne i vrijedne pojedince. Vidio je osobu. Poistovjećivao se s ljudima, uživao u njihovom društvu, jeo i pio s njima. Nije postupao prema njima kao grešnicima. Smatrao ih je svojim prijateljima. To je velika razlika.
“Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: ‘Gle, izjelice i vinopije, prijatelja carinikâ i grešnikâ!’ Ali opravda se Mudrost djelima svojim.” Matej 11,19
Kad je istaknuti farizej, po imenu Šimun, pozvao Isusa u svoju kuću na objed, prekinula ih je jedna žena, koja je bila toliko dotaknuta Isusovom prisutnošću da je pala pod njegove noge, isprala ih suzama, i otirala ih svojom kosom. Što je Šimun vidio? On nije vidio ono što je Bog želio da vidi. Na samo Božje djelo, on je bio slijep. Šimunovo je viđenje bilo ovo:
“Kad to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: ‘Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.'”
Šimun nije vidio ženu. Umjesto toga, u svom umu stavio ju je u unaprijed određenu kategoriju s oznakom: ‘grešnica’. Ta oznaka mu je dozvolila da ju osudi bez viđenja njezinog srca, ili Božjeg srca.
No, Isus je bio drugačiji. On nije vidio vjersko neprihvatljiv način života, on je vidio ženu. On je vidio pravu osobu, a ne bol i nepravednost u koju ju je život uvukao. On je vidio dijete. On je vidio nekoga koga je došao spasiti. Žena, sada oslobođena, bila je prepuna zahvalnosti. Cijelo nebo se radovalo i plesalo. Bog se radovao – ali Šimun je propustio cijelu stvar. Isus ga je pitao: “Vidiš li ovu ženu?”
Isusove riječi u mom srcu odzvanjaju cijelo vrijeme. Mislim da se isto pitanje može primijeniti na sve nas: “Vidiš li ovu ženu? Vidiš li ovog čovjeka? Vidiš li ih s ljubavlju? Vidiš li upravo da su oni razlog zašto je Isus došao? Vidiš li Božji plan za obnovu?”.
Lako je vidjeti grešnika, jer to ne zahtijeva upliv srca, ali vidiš li osobu? Vidiš li vrijednost svakog pojedinca, kao što je Isus vidio?
Šimun, farizej koji je bio domaćin gozbe, bio je slijep na čudo. Imao je oči, ali nije mogao vidjeti. Vidio je samo grešnicu, vidio je ono što je smatrao da je grešan život, ali nije vidio ono što je doista važno; nije mogao vidjeti bezuvjetnu Božju ljubav za ovu ženu. Nije mogao vidjeti da ju Isus prihvaća. Nije mogao vidjeti da je milost, a ne osuda, ta koja je ovu ženu vodila do oslobođenja. Sve je pogrešno shvatio, zato što je vidio samo da je ona ‘grešnica’. Bio je slijep na promjenu koja se, kroz Božju ljubav i dobrotu, desila u srcu ove žene.
Mnoštvo je bila zapanjeno kada je Isus nekoliko kruhova uvećao da bi 5.000 ljudi nahranio čudesnom Božjom rukom, ali žena koja je plakala pod Isusovim nogama, i prala njegove noge suzama radosnicama, bila je daleko više zapanjena time kako je Isus, kroz istinito posredovanje svojom ljubavlju i milošću, promijenio njezino srce.
Kada ljude vidimo onako kako ih Isus vidi, tada možemo reći da uistinu vidimo. Božji vid je ljubav. Njegov način je ljubav. Božji plan je oslobođenje, spasenje, pomirenje i novi život. Jer Isus nije došao suditi svijetu, nego kroz sebe svijet spasiti.
Evanđelje se zove dobra vijest. Ali, što je dobro u vezi nje? To je dobra vijest jer nas Isus spašava, voli, i srećom, sve nas vidi.
Autor: Mick Mooney; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Huffingtonpost.com
